Festival koji se odrzava u Briselu, a ciji je cilj promocija kulturne bastine Jugoistocne Evrope, zove se “BALKAN TRAFIK“.

Ovo je prvi od moja tri prijedloga, istog crteza, ali razlicite atmosfere postignute bojom, za plakat “Balkan Trafik-a“.

Tema plakata je BALKAN.

Mnogi dijele mišljenje da je Rikardo Druškić jedna od trenutno najzanimljivijih ličnosti na likovnoj sceni Bosne i Hercegovine i šire.

Svojom dvodimenzionalnom igrom linija koje  tvore karakteristične stilizirane likove, svojim živim bojama i razigranošću kompozicije, ovaj mladi sarajevski slikar osvaja publiku.  Njegovi radovi ne iscrpljuju se samo na platnima, vidjeti ga možemo i u javnom prostoru, na muralima koji krase Sarajevo i druge gradove. U njegovoj likovnisti i pojavnosti ima nešto od Keitha Harringa, mada za inspiraciju često uzima Hieronzmusa Boscha i druge klasike. Ovaj umjetnik zanimljiv je i zato što iza sebe nema formalno umjetničko obrazovanje, nije član umjetničkih kolektiva i na sceni djeluje samostalno. Ipak,  izlagao je u Evropi, Americi, a njegove ilustracije krase mnoge privatne i poslovne prostore.

Rikardo je umjetnik koji mnogo radi, jedan od onih čije su ruke i odjeća najčešće umrljane bojama. Publika ga prati putem Facebooka, gdje veoma često, ponekad i svakodnevno, postavi neko od svojih novih djela i aktivno komunicira s publikom.

Sve što smo do sada napisali upućuje da se radi o izuzetnom umjetniku, te je potpuno očekivano da u rodnom gradu, u mjesecu decembru, kada su proslave i progodni događaji na vrhuncu, Rikardo Druškić otvori svoju samostalnu izložbu. Ne bilo gdje, već u reprezentativnijem izložbenom prostoru – gradskoj Vijećnici.

Izložba će biti otvorena  u petak 14. decembra u 19,00, a na njoj ćemo vidjeti do sada neobjavljene radove. 

Ekskluzivno za Radiosarajevo.ba, ovaj umjetnik govori o svojoj umjetnosti i razlozima za pokretanje izložbe “Buđenje svijesti”.

Radiosarajevo.ba: Kada kažemo „izložba u Vijećnici“ to zvuči nekako oficijelno, prigodno, kao dugo očekivano društveno priznanje. Osjećate li se tako?

Rikardo Druškić: Osjećam veliki ponos unutar svoga bića. Iz tog razloga sam ovom projektu pristupio sa nikad više fokusa i pažnje . Radovi koje ću izložiti u Vijećnici su sigurno do sada moji najzreliji i najbolji radovi. Sve to mi daje za pravo da mislim da sam na pravom putu, te me tjera da radim još više i bolje.

Radiosarajevo.ba: Vaš rad Buđenje Svijesti koji ste objavili u avgustu ove godine, okosnica je oko koje je nastala izložba. Radi se o slici koja je dugačka 6 metara. Najprije nam recite kako i zašto je nastao ovaj rad i šta njime poručujete.

Rikardo Druškić: Rad je nastao kao plod dvije želje koje sam imao za sebe u odnosu na umjetnost koju stvaram, kako bih je učinio boljom. Pitao sam sebe “Koje su tvoje mane”. Prva mana je bila nestrpljivost, dok je druga puno i bitnija, nedovoljno društvene angažiranosti kroz rad. Rad Buđenje svijesti je nastajao kroz proces od dva mjeseca. Nastao je kao plod ličnog bunta u odnosu na situaciju u društvu u kojoj se nalazimo. Bavio sam se pitanjem individualne unutar kolektivne svijesti. Došao sam do zaključka da je prvi preduslov za promjenu kolektivne svijesti rad na sebi. Buđenje svijesti predstavlja sistem u kojem živimo – zamršen, zapetljan, komplikovan, težak za shvatiti i za iz njega izaći. Raznim simbolima pokušao sam opisati ne samo sam sistem, već i čovjekovo stanje uma i svijesti dok unutar istog živi.

Radiosarajevo.ba: Kako je dalje tekao proces pripremanja izložbe? Kako je ona koncipirana?

Rikardo Druškić: Mjesec dana nakon sto sam zavrsio Buđenje svijesti  dobio sam poziv da dođem na sastanak u Vijećnicu. Imao sam veliku tremu, ali sam jedva čekao taj trenutak. Na sastanku su me dočekali direktor JP Sarajevo Esad Tanović, te Tarik Hamzić, čija je bila ideja da mene pozovu da izlažem u Vijećnici, te Meliha Redžić koja će biti zadužena za organizaciju izlozbe. Odmah mi je bilo jasno da će ovo biti najozbiljniji projekat na kojem sam do sada radio. Na prvom sastanku dogovor je bio da na sljedeći dođem s idejom i konceptom. Tada sam shvatio da bi rad Buđenje svijesti  trebao biti koncept izložbe.

Narednih 11 slika ovog ciklusa predstavljaju „duhovne autoportrete” koji pokazuju individualni proces kroz koji prolazim na putu ka samospoznaji na temu buđenja svijesti.

Radiosarajevo.ba:  Čitajući prateći tekst uz izložbu, saznajemo da u značenju prikazanih radova veliki značaj ima forma – horizontalna i vertikalna. Možete li dati više detalja i obrazložiti zašto je tako?

Radiosarajevo.ba:   Prvi rad je postavljen horizontalno. On predstavlja fizički, vanjski svijet, pokazuje društvo kao sistem koji je zakazao. U daljem radu prelazim iz vanjskog u unutarnji svijet, te radovi prelaze iz horizontalnog u vertikalni položaj. Razlog tome je što sam izdvojio sebe kao jedinku iz društva, te se bavio osjećajima, saznjanjima unutar sebe. Te radove sam nazvao “duhovnim autoportetima” i logično mi je bilo da ih pozicioniram vertikalno kako bih napravio razliku između vanjskog i unutrašnjeg, materijalnog i duhovnog.

Radiosarajevo.ba:  Svojim radom nam poručujete da u ovom svijetu koji se doima kao bezizlazni haos ne smijemo odustati, da svako treba krenuti od sebe i tražiti dobrotu.Ne zvuči suviše teško, ali da li je uistinu tako u praksi? Da li se u svojoj svakodnevici više susrećete s dobrotom ili sa razočarenjima u pogledu okoline?

Rikardo Druškić:  Naše drustvo, kao i svako drugo unutar kojeg je siromaštvo svakodnevnica, plodno je tlo za lošu energiju. Teško je biti dobar čovjek kada nemaš sredstava za osnovnu egzistenciju. Prehraniti porodicu, ili ako si u mlađim godinama a nemaš za popiti kafu, to ne može biti dobro za razvitak ličnosti. Takođe, danas se živi nenormalno brzo, zapadni stil života. Mišljenja sam da tu nema sreće. Sreća je pojam mira, a mir je na Istoku. To je stanje uma koje je potpuno suprotstavljeno zapadnim vrijednostima koje nam se ovdje kao normalne nameću. Istražujući ovu temu za izložbu, i sam sam puno napredovao i došao do nekih saznanja koje prije nisam imao. Ja imam sreću, svjestan sam toga, da mogu da radim i živim lijepo od svoga posla. Neko će reci “Pa lako je njemu pričati o traženju dobra”. Možda to i jeste tačno, ali šta nam drugo onda preostaje? Energija među mladim ljudima, onima koji  me najviše i okružuju, za mene lično je poraz. Poraz sistema i društva. Zato se svi zajedno trebamo boriti protiv zla. A kako drugačije se boriti protiv zla nego dobrim?

Radiosarajevo.ba: Neosporno je da vaša djela komuniciraju s publikom, a imamo priliku saznati šta vi želite njima poručiti. Ali zanima nas i šta publika, vaši poklonici, u njima iščitavaju. Kakav je feedback od strane publike? Šta je to što ih privuče vašem radu?

Rikardo Druškić:  Šta moja publika u mojim radovima vidi, to nisam siguran. Vide nešto s čime se mogu poistovjetiti, to je sigurno. To je prvi preduslov. Takođe, ljudi vole kada vide da neko nešto radi strastveno. Ja se umjetnošću bavim strastveno. To me pokreće i mome životu daje smisao. Moj radni dan traje od buđenja do momenta  kada zaspim. Naravno da ne provedem čitav dan slikajući ili crtajući, ali čitav dan sam posvećen razmišljanju o trenutnim i budućim projektima i kako da budem bolji. Ono što ljudi ne znaju su posljedice takvog pristupa, a to je nedostatak socijalnog života, a i česte situacije kada ispaštaju moji najbliži. Ali to je cijena mog uspjeha koju svjesno plaćam.

Radiosarajevo.ba: Razgovarali smo prije godinu dana, uoči vaše izložbe u Berlinu i tada smo došli do zaključka da je vaša stvaralačka energija neiscrpna, da kvantitet vaših radova mnoge začuđuje. Vi ste tada rekli da je kvantitet neizbježan ukoliko želimo ostvariti kvalitet. Da li se u međuvremenu promijenio vaš stav?

Rikardo Druškić: Moj stav prema kvantitetu se nije promjenio. I dalje radim svakodnevno. I ovo će biti moja do sada najproduktivnija godina. Kako drugačije napredovati nego konstantnim radom? Ipak moram biti iskren i reći da za predstojeću 2019. godinu planiram raditi puno veće formate, što će rezultirati time da će radova biti manje, ali bit će puno bolji. Također,  trudim se ne postavljati sebe kao parametar kada donosim sud o dešavanjima izvan sebe, već pokušavam biti što objektivniji i pošteniji.  Svaki umjetnik i umjetnica imaju svoj način rada, i ukoliko su u tome iskreni i predani, mislim da tu nema problema.

Radiosarajevo.ba: Osim u galerijama i brojnim interijerima, vaše radove možemo gledati i na muralima, ne samo u Sarajevu. Ljetos smo bili svjedoci pokušaja gradskih i kantonalnih vlasti da se obračunaju s „vizuanim zagađenjem grada“, krenuvši od grafita. Kako gledate na to?

Rikardo Druškić: Mislim da potpisima i ličnoj promociji nije mjesto na zgradama od javnog značaja. Otkud uopšte nekom pravo da dođe, uzme sprej i po nečijoj imovini, nečemu što njemu ili njoj ne pripada,  se poptisuje? To nije umjetnost. Ali, moramo uzeti širu sliku kako bi situaciju shvatili objektivnije. Možda takve radnje nisu umjetnost, ali sigurno jesu plod mladalačkog bunta,  koji se iskren. Ti potpisi su posljedica, nikako uzrok. Svakako se u posljednje vrijeme trudim da shvatam,  a da ne osuđujem i  mislim da bi svi trebali tako  raditi. Murala u Sarajevu skoro da i nema. Generalno mislim da Sarajevo ima puno veće probleme od vizualnog zagađenja.

Radiosarajevo.ba: Vaši radovi imaju brojne poklonike, što se vidi ne samo na društvenim mrežama, već i u stvarnom životu. Želim reći – prisutni ste i vidljivi. Koliko je truda potrebno da bi se to postiglo?

Rikardo Druškić: Ljudi kada vide jednu uspješnu osobu (ovdje ne pričam o sebi), oni vide samo ono površno što s time ide. Siguran sam da velika većina ljudi ne razmišlja o količini odricanja koja je potrebna da bi se dosegao neki određeni nivo, pa da za nekog možeš reći da je uspješan ili uspješna. Kao puno mlađi i manje vrijedan nego što sam sad, pričao sam o talentu kao najbitnijem faktoru za dobrog umjetnika. Danas,  kada imam malo više godina i puno više iskustva, mogu reći da je talenat samo oruđe koje će bez rada ostati neiskorišteno i upropašteno. Maloprije sam već napisao – moj radni dan traje od momenta kada se probudim do momenta kada zaspim. Naravno da postoje trenuci odmora, ali umjetnost je sveprisutna, nekad ne na svjesnom već na podsvjesnom nivou. Ne bih da me neko pogrešno shvati i da kaže da “kukam”. Meni su ovaj način rada, ova radna etika pomogli da se razvijem u osobu na koju sam ponosan. To prije nisam nikada mogao reći za sebe.

Suscitans conscientia (Buđenje svijesti) je rad koji je nastajao u protekla dva mjeseca kao plod mog bunta i revolta koji je u posljednje vrijeme doživio svoj vrhunac.
Svakodnevno smo svi svjedoci situacije u kojoj živimo – sistem kreiran tako da iz njega izlaza nema, krojen tako da se čovjekov duh i tijelo osjećaju stalno testiranim. Uprkos lošoj situaciji, pogrešno bi bilo odustati. Stoga, na nama je svima da u domenu svojih mogućnosti djelujemo po tom pitanju.
Rad „Suscitans conscientia“ (Buđenje svijesti) predstavlja sistem u kojem živimo – zamršen, zapetljan, komplikovan , težak za shvatiti i za iz njega izaći. Raznim simbolima pokušao sam opisati ne samo sam sistem, već i čovjekovo stanje uma i svijesti dok unutar istog živi. Unutar njega prikazani su međuljudski odnosi, naša svakodnevnica, naša prošlost ali i naša budućnost, barem onakva kakvom je ja zamišljam. Ona nije svijetla, ali pogrešno bi bilo predati se i ne raditi ništa. Prvi korak, po mom mišljenju, jeste da se mi počnemo mijenjati – da budemo bolji ljudi, bolji sugrađani, braća, sestre, prijatelji…
U svima nama postoji dobro i loše. Odluke koje donosimo u životu nas čine dobrim ili lošim ljudima. U našem okruženju je jako puno loše energije, ljubomore, zavisti, mržnje. Takve emocije upravo nastaju kao plod ličnog nezadovoljstva, one hrane najsitije dijelove ljudskog bića. Kolektivna svijest našeg društva je na niskom nivou – empatije i osnovnog poštovanja prema drugome kao da nema. Postali smo malodušni. Zadovoljavamo se sitnim stvarima i površnim emocijama. Zato kažem, prvi i osnovni korak za promjenu stanja, za početak buđenja svijesti, je pogled unutar sebe i traženja dobra u sebi. Tek onda, kada podignemo ličnu svijest na jedan viši nivo moći ćemo kolektivnu da mijenjamo, što je prvi preduslov za velike promjene.

Sada ću vas upoznati sa tehničkim generalijama ovog djela.
Ovo je moj najveći rad, rad na kojem sam najduže radio. Dug je 6 metara a visok skoro 2, bila su mi potrebna 44 dana da ga završim.
Rađen je tehnikom ink on canvas, na njemu je preko 1000 različitih likova. 

N SEARCH FOR FREEDOM

You need a habit to be happy,
even thou your habit is inhibited
In search for freedom

Ovo su fotografije murala koje sam naslikao danas u sklopu FUU-a. Prvobitno isti sam trebao slikati na Papagajci ali nekim od stanara se nije svidjela ideja da se “sara` po zgradi pa su zvali policiju koja je radove obustavila. Necu nista reci na tu temu iako bih mogao. Hvala Ales Kurt i hvala Hana Karadža sto su pomogli da nas to ipak ne zaustavi, a ubrzo cemo raditi i jedan veliki zid, o cemu cete biti blagovremeno obavijesteni.

Rikardo Druškić is one of Sarajevo’s most promising artists – and a child of the post-war generation who tries to make sense of a past he has no memories of.

Rikardo Druškić rearranges the two mobile phones and his wallet like cards on a casino table. One next to the other, no spaces in between, edge to edge. He does that a few times while drinking a beer in the bar at the Academy of Performing Arts, one of his favourite places in Sarajevo. Moving and rearranging – it is Rikardo’s way to release his nervous energy and to bring order into the chaos at the table in front of him. It is also his way to make sense of the world around him as a visual artist. „Without art I would go crazy,“ says the 27-year-old.

The light in the bar is dim; a few students from the Academy are sitting around, smoking, drinking, coming and leaving every 30 minutes. It is early afternoon and everybody is in between things to do. People greet each other briefly, have a chat and then mind their own business. The bar is a small place where you cannot hide in a corner. But with the sparse light and cigarette smoke you do not have to come too close to anyone if you do not want to.

Rikardo is a tall young man with hands that look like they are used to physical work. But as soon as they are holding a pencil or a spray can, his hands mix rawness with elegance. In an Adidas sports jacket his long fingers look like a natural extension of the stripes on the sleeves of the jacket. There is a flow in his appearance. At the same time he conveys a disruption on the inside. Both parts put together make up the source and the style of his work as an artist.

In 2014 his piece „Madness Continues“ was a finalist at the „Art Revolution Competition“ in Taipei, Taiwan. This award put him on the art map outside of Bosnia and launched his career. Since then he was part of exhibitions in New York, Miami and Berlin. But Rikardo is also a child of the post-war generation.

He was two years old when the war in Bosnia broke out and spent the years during the siege of Sarajevo (1992-1996) in the city with his parents. During this period Sarajevo was under constant attack from the Serbian paramilitary forces. Few people were able to leave the city and close to 14,000 were killed.

Rikardo has no memories of that time. But he says it had a huge impact on him. „I am nervous a lot and I am sure that is because of the war.“ Sarajevo is a city with tension and low energy, he says. People are struggling with poverty, high unemployment and a political system that did not move the country forward since the Dayton agreement ended the war more than 20 years ago. „It is hard here for people to be themselves because they are always stressed out about how to take care of their family.“ Therefore, says Rikardo, the city is cocooned with a sense of restlessness with people being always on their toes.

„I don’t really want to talk about it. Something has ended at that time and something new was about to begin.“

Rikardo’s view on Sarajevo also holds true for his work and himself. His nervous energy that shows in him rearranging phones and wallets also shows in his drawings and paintings. Both are a coping mechanism. And a form of self-protection from unpleasant experiences – personal and as a society. One of his paintings, „The Beginning“, hangs on the wall at the bar in the Academy of Performing Arts. „The Beginning“ is a piece with warm colours, inviting at first but also scary displaying fishes whose heads have been cut off and awkward looking figures. The painting deals with a transition period in his life. „I don’t really want to talk about it. Something has ended at that time and something new was about to begin.“ Rikardo wants the painting to speak for itself. To open up and explain his emotions linked to the painting would make him too vulnerable. It is easier and saver for him to put his inner feelings out there without explanation and move on to his next work. The viewers shall find out for themselves. The human being behind the painting prefers to remain in the shadow.

With his short hair, rolling gait, hooded sweater, sneakers, ample trousers and nervous glance in his eyes Rikardo comes across like a football fan on his way to a game – ready for a fight. But when he smiles his face reveals an innocence that is both welcoming and withdrawn. Instead of fighting, Rikardo channels his energy and dark side into his art. „Madness Continues“, „Fear and Loathing“ or „Dark Side of my Room“ are titles of his paintings. The later being about a darkness inside that you cannot show to people in public but only in your room when no one is watching.

His work attempts to connect the dark side of his room with the outside world. The restlessness of human beings with a place quieter and at ease. The past wounds of a society with a more compassionate future. Sarajevo might be the environment in which Rikardo’s art originates, but it conveys something universal about contemporary life. His approach is playful and his figures appear childish at first. But the many movements, characters and twists in his paintings calm down the viewer in a strange way. It is almost like someone has visualized and colored our own fears, restlessness and short moments of joy in order to give us some time to relax.

The 27-year-old is not interested in art history, but the recent past of his country clearly shows in his art. „I am simply expressing my inner feelings and share them with the audience. When you see my work you feel some emotions.“ He started to draw when he was still in high school, but did not seriously produce works of art until he was in his early twenties. In his hometown Sarajevo Rikardo has done commissioned work for theatres, shopping centres and car companies. Besides his around 400 paintings – most of them are drawn by hand, colored and then printed digitally – he has also created several murials.

Opportunities in Sarajevo are rare and it is hard for artists to make a living. Public support is low and the complicated political structure with two separate entities in the country (The Federation of Bosnia-Herzegowina and The Republika Srpska) prevents a proper funding system to emerge. „There is a lot of jealousy and artists don’t support each other. If you get a chance it might be your only one. So people are getting weird about it. It is like in all poor places: People who make it do so somewhere else – in Europe or the United States. But not here.“

Since the end oft he war in 1995 approximately 150,000 young Bosnians have left the country, in 2016 youth unemployment according to the World Bank was 68 per cent. Unlike many others of his generation Rikardo has no plans of leaving Sarajevo. „I am lucky. I can do what I love, earn a living, be with my friends and family and travel around.“ His paintings sell and his commissioned work for companies brings additional money and attention. But the 27-year-old is still enjoying the luxury of living with his parents and has no plans of moving out until he has his own family. These circumstances are helpful for fully focusing on his art and career.

Despite his own success, his outlook on the future of Bosnia is not very optimistic. „I try to contribute with my art. I am glad if people enjoy my work and feel connected. But one gallery or one exhibition is not enough. Sarajevo deserves more art but people don’t dare to demand more. We still have this attitude in Bosnia: it is all good, at least we are alive. Just please don’t shoot us.“

About 45 minutes after sitting down at the bar Rikardo has finished his beer and picks up his mobile phone and wallet from the table. It is time to move on and to rearrange them anew in some other place – and to continue to make sense of the world around him.