Za početak jedno standarno pitanje. Kada i kako je sve to počelo?

Sve je počelo mojim rođenjem, a rekao bih i prije toga, onog momenta kada su se upoznali moj roditelji. Pored toga što vjerujem da me je genetika oblikovala, svako moje životno iskustvo me činilo čovjekom kakav danas jesam. Taj čovjek je filter kroz koji se viša sila (kosmos) u vidu umjetnosti izražava I prenosi poruke. To izražavanje je bilo proces u kojem je podsvijest pričala i manifestovala se u svjesno ali, opet, često apstraktno. Zbog toga mi je na početku bilo teško shvatiti šta ja to zapravo radim. Sada mi je moj životni put puno jasniji, a poruke koje dobivam puno konkretnije. Plod toga jeste i mnogo bolji filter, a samim tim i kvalitetnija umjetnost koja kroz njega prolazi.

Umjetnici stvaraju iz određenog trenutka, određenog iskustva…kada je riječ o Vašem stvaralaštvu, kada i kako se ideja o novom radu „rađa“? Je li to određeni proces za koji treba vremena da se „slegne“ ili je stvar trenutka?

Moja umjetnost je moj vodič u potrazi za smislom života i istinom koja me na tom putu pokreće. Život gledam kroz umjetnost, a umjetnost kroz život. Moj kreativni proces najčešče protiče spontano, na jednom intutivno-apstraktnom nivou. To znači da skoro nikad nemam predumišljaj o temi koju želim obraditi, već pustim da me viša sila do te teme odvede. Ljubav, strah, duhovnost, empatija osnovni su pokretači mog kreativnog procesa. Moj rad rezultat je moje introspekcije koja se odvija na svjesnim i na podsvjesnim nivoima, ali i tema koje istražujem. Wassily Kandinsky u svojoj knjizi „O duhovnom u umjetnosti“  kaže: „Svaki umjetnik je dijete svog vremena, a njegova umjetnost je majka njegovih osjećaja.“ U mom  slučaju istinit je samo ovaj drugi dio, dok bi se o prvom dalo raspravljati. Kada neko prenosi informacije i povezuje ih u logičke strukture, čini to u granicama emocionalno-duhovnog sloja, ili, da kažem jednostavnije – svijet prepoznajemo najprije osjećajima, a tek onda mislima. Takva je i moja umjetnost. Posmatrač je prvo osjeti, a zatim ima vremena da o njoj razmisli.

Tradicionalnu tehniku kombinujete sa digitalnom…Možete li na opisati proces nastajanja vaših radova?

Kombinovanje tradiocionalne (crtanje) sa digitalnom (photoshop) tehnikom je moja prošlost. Tako sam se izražavao na svojim počecima. Ta kombinacija mi je omogućavala veliku efikasnost i produktivnost, te mi davala dinamiku koja je mom biću tada bila potrebna. Kako starim, sve više učim da smirim svoje intezivne emocije i misli, te uspijevam da se prebacim na slikarstvo za koje je potrebno puno više strpljenja. Tranzicija, na početku, nije bila nimalo ugodna. Nisam se dobro snalazio u slikanju ali sam, kako je vrijeme prolazilo, počeo da ovladavam tehnikom. Bivalo mi je lakše da se izrazim, a radovi su postajali puno kompleksniji i bolji. Danas uživam u posmatranju svog skoro svakodnevnog napretka. 

Koliko vam je pomoglo, ili nije pomoglo to što niste završili likovnu akademiju?

Moj karakter je takav da nikada nije priznavao nametnuti autoritet. Kad sam bio mlad, to je bio školski sistem. Nesvjesno sam uvijek znao da me on ograničava, te sam mu se uvijek jako i oštro, suprotstavljao. Najviše su zbog toga ispaštali moji roditelji, ali vjerujem da sada mogu biti sretni i zadovoljni. Posljedice takvog temperamenta za mene su bile u vidu vrlo intezivne (ekstremne) mladosti. Sada sam već naučio kako da iz svega izvučem najviše a da niko ne ispašta. To je bila moja vrlo bitna pobjeda. Kako starim, animozitet prema sistemu biva samo većim, pa tako vjerujem da bi odlazak na Akademiju bio mukotrpno iskustvo za mene, a posebno za profesore. Ja sam vuk samotnjak. Ovo je moj put. Ja na njemu koračam sam, gradeći sopstveni sistem vrijednosti i zanimanja. Taj put je bio ključan u procesu individuacijekoji, vjerujem, da na nekom nivou i dalje traje.  

Nazivi Vaših radova najčešće pokazuju da su u njima utkane Vaše emocije, razmišljanja i odnos prema svijetu…Svaki ima neku poruku….

Moja umjetnost je autobiografska. Zbog toga što je najčešće intimna, moje akademske kolege često moj rad nazivaju pežorativno, te kažu da je on samo „dekorativan“. To je zato što se ne uklapa u savremeni okvir umjetnosti i premise koja kaže da svaka ozbiljna umjetnost mora da bude politička ili socijalno angažirana. Ja se s tim ne slažem. Smatram takvu misao vrlo pretencioznom. Za mene je umjetnost puno veća od čovjeka i njegovog intelekta. Kroz taj primjer možemo shvatiti razlog velike polarizacije koja se dešava na svijetu. Danas postoji jako malo poštovanja i razumijevanja, koje su preduslov za dobre ljudske odnose. Ljudi ne vide dalje od svog grupnog identiteta, a vrlo često je taj identitet danas radikalna ideologija. Ljudi moraju shvatiti da postoje različiti karakteri, temperamenti i da ne možemo svi isto razmišljati. U krajnjem slučaju, upravo taj diverzitet jeste veliko čovječije blago. Moramo naučiti uvažavati jedni druge, sa svim razlikama. Trebamo slušati šta neko, ko je poptuno drugačiji od nas, ima da kaže. Na moju sreću, teme o kojima ja pričam su teme koje obične ljude zanimaju. To su teme ljubavi, poštovanja, širenja dobrote, istine, duhovnosti. Teme za koje je savremeni čovjek, najčešće, uskraćen. Također, mogu biti sretan što sam izbjegao umjetničku zamku elitizma. To je jedan od glavnih razloga zašto se ljudi mogu poistovijetiti sa mojom pričom, jer je smatraju na nekin način i svojom. Što se tiče poruka u mojim radovima, one su se mijenjale zajedno sa mnom. Kako sam ja postajao ozbiljniji, zreliji i pametniji, tako su se i one mijenjale, zajedno sa mnom, u sinhronicitetu. 

Znam da je to teško, ali možete li izdvojiti rad koji Vam je do sada najdraži, i na koji ste posebno ponosni? 

Moram biti iskren i reći da sam svojom umjetničkom biografijom presretan. Na tome sam neizmjerno zahvalan Bogu, a onda svojim roditeljima i prijateljima koji su bili uz mene tokom čitavog procesa koji i dalje traje. Ipak, u svom tom bogatstvu jedan rad se ističe. To je mural koji sam prošle godine oslikao u centru Brisela. Njegov naziv je „Samo se srcem jasno vidi“, a njega je otvorila tadadašnja predsjedavajuća EU, Frederica Mogherini. Taj rad stoji kao podsjetnik Evropi isvijetu da u Bosni nada u bolje sutra nije nestala. Njeni nosioci smo mi, mladi ljudi koji se ne želimo predati.  Nedavno je taj mural izabran kao jedan od pet najboljih briselskih murala.

Koliko su nagrade, kojih nije malo, važne kao podsticaj za Vaš rad?

Kada sam tek započinjao da se izražavam bio sam mlad I nesiguran. Nagrade su mi bile važne i činile su me, makar trenutno, sretnim i više sigurnim u svoj rad. One su mi bile podsticaj i davale mi krila. Ipak, od tada sam se promijenio. Između ostalog, moj sistem vrijednosti je drugačiji. Danas me više zanima da svoju umjetnost koristim kao platformu za činjenje višeg dobra. Jedan dio mog rada je intiman i ličan, i on će zauvijek ostati takav, ali drugi je, ništa manje bitan, ju službi zajednice. Imam sreću da moj rad prati veliki broj ljudi. To mi stvara zadovoljstvo ali i osjećaj tereta koji svjesno prihvatam. Svoj zadatak sam shvatio vrlo ozbiljno, te se često osjećam kao čovjek na misiji. Moja misija je da budem prenosnik ideje „buđenja svijesti“. Savremeni čovjek zaslijepljen materijalizmom budan spava. U tom hodajućem polusnu počeli smo uništavati prirodu, prestali smo voljeti ljude, a počeli obožavati objekte. Nije ni čudo što onda imamo generaciju lažno nasmijanih mladih ljudi, koji bez cilja svijetom lutaju. Niče je u 19. stoljeću famozno uzviknuo „Bog je mrtav!”, a ovo danas su posljedice toga. 

“Buđenje solidarnosti”-projekat čiji cilj je da probudi dobrotu u svakome od nas…Ovaj projekat je nastao kao plod zajedničke ideje Elme Hodžić kustosice Historijskog muzeja i Vas….Počeo je u junu, u mnogim bh gradovima i uskoro se završava…kakvi su utisci, je li „probudio svijest“ i ostvario postavljeni cilj?

Projekat „Buđenje solidarnosti“ je ideja Elme Hodzic i mene, koja je nastala nedugo nakon humanitarnog projekta koji smo realizovali u saradnji sa Pomozi.ba. Budući da volimo raditi skupa, kao i to da nam volje, snage i energije ne nedostaje, odlučili smo, prvo na nivou apstrakcije, da ćemo nastaviti dalje, a onda i u vidu konkretizacije te ideje kroz ovaj projekat. Uporedo, izložbu „Buđenje svijesti“ primijetio je Johann Sattler, ambasador EU u Bosni i Hercegovini, kao i Evropska Unija. Pozvani smo na sastanak, na kojem smo dogovorili saradnju u periodu koji slijedi. To je bilo odmah poslije lockdowna. Oboje smo se složili da je jako bitno pokušati održati duh građana/ki, a mi smo to pokušali uraditi kroz ovaj projekat. On je tako i zamišljen. Cilj projekta „Buđenje solidarnosti“ je zajedničko razmišljanje o modelima solidarnosti i korištenje umjetnosti kao platforme za prevazilaženje kriza. 

Prije dolaska u svaki od gradova, rađene su online radionice sa aktivistima-kinjama sa kojima bismo kroz razgovor dolazili do motiva koje bih ja kasnije implementirao na sam rad. Poslije oslikavanja murala, desile bi se i radionice uživo sa ljudima iz tih gradova (Goražde, Trebinje, Zenica i Derventa), na kojima bi se razgovaralo o iskustvima za vrijeme pandemije, o raznim drugim temama koje se tiču naše države i naših gradova, te kako uslove za život u istim promijeniti na bolje. Imao sam veliku sreću upoznati neke vrlo mlade, zdrave ljude koji su me odmah,na prvu, kupili svojom strastvenošću, te željom da svoje lokalne zajednice učine boljim. 

Od samog početka sam znao da je ovaj projekat odličan za mene. Dobio sam priliku da oslikam 5 velikih murala u 5 različitih gradova. Za to sve dobijam i honorar koji, u ovoj „COVID-19“ godini, nije zanemariv. Ipak, htio sam se odmaći od sebe, a za to mi je bilo potrebno vrijeme. Sada vidim širu sliku jasnije. U svakom od gradova ostavili smo nešto trajno –umjetnost kao ostavštinu, zajedno sa porukama koje uvijek ponavljam i naglašavam. One se tiču, prije svega, prihvatanja, razumijevanja drugih ljudi. One se tiču tema solidarnosti, tema buđenja svijesti. Primio sam pregršt prelijepih poruka od ljudi širom BiH. Nikad više, rekao bih. Zidovi, koji su bili sivi, tmurni, sada su puni života. Ostavili smo podsjetnik da je umjetnost uvijek tu, pogotovo u vremenu kolektivne tame. Kroz čitav projekat imao sam nesebičnu pomoć mladog sarajevskog umjetnika u usponu, Vedrana Poričanina.

U jednom od Vaših postova na Facebooku rekli ste da „mijenjanje svijeta počinje

od mijenjanja sebe“. Možemo li mi, kao pojedinci zaista mijenjati svijet?

Mladi ljudi, često zaneseni u svom mesijanskom zanosu, žele mijenjati svijet. Iako vjerujem da ta namjera suštinski jeste čista, ona je nemoguća. Ideja za koju se ja zalažem, a za koju ne tvrdim da je univerzalna istina, jeste ta da mijenjanje svijeta počinje od mijenjanja sebe. Možda ja previše radikalno razmišljam, možda sam previše grub, ali ne vidim kako će osoba koja nema cilj, nema dublji smisao svog bitka, nemu čvrstu strukturu svog života, a prečesto svoju `sreću` nalazi u životu opijata i površnih trenutaka, mijenjati svijet. Takvih ljudi je jako puno. Za novi, bolji svijet, nama treba nova svijest! Trebaju nam ljudi koji se bave sobom, rade na sebi, čine dobro drugima I sebi. Najlakše je živjeti život svakodnevnice, konformizam popraćen kapitalizmom i konzumerizmom. U takvom svijetu, čovjek životari od danas do sutra, tražeći sreću koju dobija u milisekundama, a uvijek želi više i još. To je linija manjeg otpora na koju, nažalost, velika većina pristaje. Posljedica toga su površni ljudi, lažni odnosi i prijateljstva, lažni Instagram I Facebook osmijesi; posljedica toga jeste da imamo robove umjesto ljudi koji razmišljaju svojom glavom; posljedica toga je globalna tuga, koja se vidi i osjeti u ljudima širom svijeta. 

Pokretači promjena trebamo biti mi, mladi ljudi koji se bave sobom, koji čine svoje mikro zajednice boljim. To su čvrste, konkretne stvari koje svako od nas, unutar domena svojih mogućnosti, može uraditi. U konačnici, te nove, poboljšane mikro zajednice će učiniti i planetu Zemlju i boravak na istoj boljim.

Lubav prema čovjeku često pokazujete i na konkretan način. Humanitarnim izložbama i prodajom svojih radova prikupljate sredstva i usmjeravate ih tamo gdje su najpotrebnija…

Ja to smatram svojom dužnošću. Zašto bih ja imao a neko drugi ne? Nisam pobornik ideje radikalnog egaliterizma. Mislim da onu svojoj evolucijskoj osnovi nije realan, ali smatram da svi ljudi trebaju raditi jedni za druge, te oni koji imaju više dati onima koji imaju manje. To ne mislim samo na materijalno, već i na duhovno. To pokušavam uraditi sa projektom „Buđenje svijesti“. Želim da to vremenom postane platforma čiji će osnovni zadatak biti širenje dobrog. Nažalost, za mnoge u našoj državi, to činjenje dobrog se najviše ogleda u materijalnoj pomoći, a ja mogu biti sretan da sam kroz svoju umjetnost imao priliku tim ljudima pomoći. U budućnosti želim da projekat postane jedan mali pokret, u koji će se svi ljudi dobre volje moći uključiti. Ja ću od sada biti samo jedan od članova tima, a priliku da izlažu će dobiti drugi, manje poznati autori i autorice. 

U neobaveznom ćaskanju, rekli ste mi da volite prirodu i da rado idete na planinu…Koliko priroda utiče na Vašu umjetnost i koliko umjetnost utiče na Vaš odnos prema prirodi?

Priroda je jedna od mojih najvećih istina. Prema njoj osjećam ogromno poštovanje i divljenje. Uz odlaske u prirodu počeo sam da se mijenjam. Otkrio sam tada jednu drugu životnu dinamiku, otkrio sam ljude koji žive po drugim energetskim zakonima. To su bili zakoni koji su meni više odgovarali od onih gradskih koji su unosili nemir u moje svakako nemirno biće. Priroda mi je također pomogla dajući mi hrabrost da priđem bliže Bogu, čime je u konačnici i počelo moje buđenje. Sada uživam u miru koji mi odlasci tamo daju, a posebno uživam šetajući sam. Kada sam sam, tada mogu više da joj se posvetim i povežem sa njom. Uživam u tome da slušam vjetar ili cvrkut ptica, uživam u vjetru i plesu lišća. To je dimenzija koja me posebno obogaćuje i daje osjećaj jedinstva sa cijelim kosmosom, koji mi često u gradu fali. 

Kaže se da je u životu sve stvar izbora. Koji je Vaš izbor?

Moj izbor je da svakodnevno radim na sebi. Ne želim da gubim vrijeme na trivijalnosti. Želim, čineći sebe boljim, činiti svoju zajednicu boljom. Moj izbor je da dobro bude moja vodilja. Želim biti dobar sin, brat, prijatelj, građanin, umjetnik, a u svakom trenutku znati da su to ovozemaljske idenfitikacije od kojih sam puno više. Moj izbor je da sve što želim za sebe pokušam dati drugima. Ljubav. Poštovanje. Razumijevanje. Moj izbor je da slušam svoje biće, da se volim i poštujem. Želim živjeti ovaj život kao da je jedini koji ću ikada imati. Tako se I ponašam. Živim život punim plućima, zahvalan Bogu na svakom trenutku, i dobrom, i lošem. Trudim se u konačnici biti dobra i časna osoba, iako ne mogu pobjeći od toga da čovjek sam od krvi i mesa, sa grijehom u sebi.

Moj odlazak u Brisel u aprilu prošle godine, za mene je bio jedan od najvažnijih putovanja u životu.

Oslikavanje murala, koji je kasnije otvorila Frederika Mogerini, te samostalna izložba u svjetski poznatom, kulturnom centru Bozaru, na mene su ostavili veliki utisak. To je to bila potvrda da sam na pravom putu.

Ipak, u Briselu desila se, za mene, još jedna jako bitna stvar. Mural koji sam naslikao, moze se reći je preteća ciklusa “Beskrajna poezija pokreta“. Ciklus je autobiografski, zamišljen u formi vizualnog dnevnika. Sjećam se svoje sreće nakon što sam naslikao svoje prvo platno, odmah pri povratku u Sarajevo.

Sada, taj rad više nije u mom vlasništvu, ali za mene I dalje ima jako veliku važnost. On predstavlja početak ulaženja u jedan novi svijet. Taj svijet sam razvijao, on je vremenom postajao sve manje apstraktan, a sve više imao narativnu formu. Kroz taj period napredovao sam, prvo kao čovjek, a onda I kao umjetnik. Bilo je, za mene, manje Ili više dobrih radova, bilo je odličnih, ali ovaj je ulazak u jednu drugu dimenziju. Baš sam sretan kako je na kraju ispao I ponosan što ga mogu podijeliti s vama.

Također, budući da vam dugo nisam pisao, imam sada potrebu:

O životu sudimo uvijek kroz svoje oči. Svi imamo filtere svojih uvjerenja, ideala, a konačni sud, na kraju je uvijek subjektivan. Na planeti Zemlji, trenutno se dešava velika ideološka I politička polarizacija. To unosi nemir u kolektivnu svijest ljudi. Mi moramo da naučimo da prihvatamo one koji su drugačiji od nas. Ne mislim da postoji jedna univerzalna istina, osim Boga ( u mom slucaju), ali znam da postoji dobro I loše. Ne prihvatiti druge ljude radi; političkih uvjerenja, radi boje kože, radi nacije kojoj pripadaju, radi svojih idealoških opredjeljenja je pogrešno. Svi smo, prije svega ljudi, Božija djeca, kosmička bića, pa tek onda braće, sestre, sinovi, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Evropljani, ljevičari ili desničari.

Ideja za koju se ja zalažem, a za koju ne tvrdim da je univerzalna istina, jeste ta da mijenjanje svijeta počinje od mijenjanja sebe. Možda ja previše radikalno razmišljam, možda sam previše grub, ali ne vidim kako će osoba koja nema cilj, nema dublji smisao svog bitka, nemu čvrstu strukturu svog života, a prečesto svoju `sreću` nalazi u životu opijata i površnih trenutala, mijenjati svijet. Takvih ljudi je jako puno. Za novi- bolji svijet, nama treba nova svijest! Trebaju nam ljudi, koji se bave sobom, rade na sebi, čine dobro drugima I sebi. Najlakše je živjeti život svakodnevnice, komformizam, popraćen kapitalizmom I konzumerizmom. U takvom svijetu, čovjek zivotari od danas do sutra, tražeći sreću, koju dobija u milisekundama, a uvijek želi više I još. To je linija manjeg otpora, na koju, nažalost, velika većina pristaje. Posljedica toga su površni ljudi, lažni odnosi I prijateljstva, lažni instagram I fb osmijesi, posljedica toga jeste da imamo robove umjesto ljudi koji razmišljaju svojom glavom, posljedica toga je globalna tuga, koja se vidi I osjeti u ljudima širom svijeta.

Pokretači promjena treba da budemo mi, mladi ljudi, koji se bave sobom, koji čine svoje mikro zajednice boljim. To su čvrste, konkretne stvari, koje svako od nas, unutar domena svojih mogučnosti može da uradi. U konačnici, te ,nove-poboljšane mikro zajednice, će učiniti I planetu Zemlju I boravak na istoj boljim

Zenici smo dali malo boje:

Drugi dio projekta “Buđenje solidarnosti” bio je u Trebinju:

Buđenje solidarnosti: Goražde

Pitali smo mlade aktiviste u pet bosanskohercegovačkih gradova šta je za njih solidarnost. Podijelili smo iskustva iz lockdowna, govorili o načinima povezanosti u doba izolacije, a iskustva prenosimo na zidove naših gradova. Prva faza projekta Buđenje solidarnosti je završena – Goražde je dobilo mural 

Whether you decide to challenge or feed your inner demons during these unfamiliar times, creating art is a good way to assist you in doing so and collaborating to do it even more. Yet, we know it is not easy to be creative when you are in the middle of a storm. Capitalist messages are still circulating despite the crisis and artists are feeling pressured to produce more, make something new, and learn new skills. ONE Project do not want to force you to be so.

Individuals (and groups) can submit a file to feedyourdemons@one-project.co.uk with details and an image, video, or text document that challenges to think about demons in time of emergency.

“When you types “struggling with my inner demons” in Google you will be presented with online programmes on feeding your demon (Tara Mandala, 2020) and plenty of books on how to reach your enlightened self by facing your inner beasts. Surprisingly, technology is, in fact, helping many of us coping with feelings of distress while living in isolation during the CODIV-19 crisis. Using the technological framework of a unified ZIP file, contributions from selected artists who responded to this exhibition’s open call are compressed into one directory. ONE Project encouraged artists to collaborate and submit material as a group, as well as individually.Serving our demons rather than resisting them contradicts the traditional approach of battling against whatever assails us (Allione, 2020). But it turns out to be a very effective way to awake your inner demons and transfer their energy into you.”—Francesco Imola