Criticial Review

Rikardo's artistic expression is anything but already seen and boring (re)interpretation of the world. He has successfully avoided the present trap where there are none and the same time many artistic directions, ideas and aspirations. Through his creativity, Rikardo takes observers through seemingly imaginary worlds of strange, unusual characters and different episodes in their lives. We say seemingly because these are not imaginary worlds; it is everyday life and mind of the 21st century men.

These are not unusual characters, they are tangible or intangible monsters and philanthropists presented in tangible space and we often don’t know how to describe or reach them. This is exactly what Rikardo does – he reflects what we try to present to ourselves, what we are trying to become. He refines events which would otherwise go unnoticed or become old news, just another click on the websites. Through abstract, figurative, geometric forms in digital and analog drawings, he makes the world more accessible and not so ephemeral. He portrays the chaos of the 21st century; the bustle, but also the passivity and indifference, overcrowded cities, intersections piled with cars, places crowded with waste and injustice. And because there is no clear indication of space and time in his works, a magic of inconclusive appears, creating a connection for any observer. Any resident of Tokyo, New York or Sarajevo could recognize themselves in this painted madness.

Rikardo’s technique is primarily playful. He plays with artistic expression and forms, applying the technique of drawing and adapting it to digital form. He uses colors boldly, sometimes the whole pad is black, sometimes white, and most often there are small fields bordered with black lines.

Parceling of colored fields evokes the poeticism of Paul Klee’s works. Actually Rikardo’s view of the world is somewhat like Klee’s – mature, but childish, mild but bold. While on one hand we can recognize the atmosphere of Klee in his works, on the other hand we also recognize the atmosphere of contemporary Kandinsky. Figurative scenes, and figurative and geometric forms are dominating and intertwining through his work. The use and dissemination of lines, which are both free and precisely planned, the drama and fluidity follow Kandinsky’s, transforming it into new artistic expression – street art poetics.

Rikardo’s work may seem as already seen piece of art because, at the first sight, they remind us of graffiti from the surrounding urban structures and precisely in this similarity lies the central symbolism or Rikardo’s expression – rebellion. Rebellion in lines and forms, rebellion amongst vertical and horizontal surfaces which are opposed to each other, rebellion between anthropomorphic, zoomorphic and floral forms and by painting the rebellion, Rikardo reconciles opposing sides and creates balance and harmony of disorder. Taking visual form of graffiti, he takes their symbolism too, but also reconciles a burning social issue of (non)recognition of street art as art. He takes the visual form of graffiti and transforms it into works on canvas, paper, virtual pad, keeping the symbolism of rebellion and emphasizing it through, sometimes, satirical titles of his works.

Asija Ismailovski, istoričarka umjetnosti o djelima Rikarda Druškića

Umjetnik je oduvijek onaj koji promatra društvo, kritikuje ga, bilježi, interpretira, onaj koji ide ukorak s vremenom i hvata se u koštac s promjenama. Rikardo Druškić je upravo jedan takav umjetnik. Onaj koji promatra svijet oko sebe, interpretira ga kroz sebi svojstven umjetnički izraz i kritikuje ga. Kroz svoje radove postaje i hroničar i kritičar, a njegovi radovi postaju mikrokosmosi svakodnevnog života običnog malog čovjeka.

Druškićev umjetnički izraz je, pak, sve samo ne već viđena i dosadna (re)interpetacija svijeta. On je uspješno izbjegao zamku današnjice gdje ne postoji niti jedan i istovremeno postoji mnogo umjetničkih pravaca, ideja i stremljenja. Kroz svoje stvaralaštvo, Druškić provodi posmatrača kroz naizgled imaginarne svjetove čudnih, nesvakidašnjih likova i različitih epizoda u njihovim životima. Kažem naizgled jer to ustvari nisu imaginarni svjetovi, to je svakodnevnica i um čovjeka 21. stoljeća. To nisu nesvakidašnji likovi, to su materijalne ili nematerijalne nemani i dobroćudi koje svakodnevno susrećemo u opipljivom prostoru i često ih ne umijemo opisati i dohvatiti. Upravo to čini Druškić, oslikava nam ono što sami sebi pokušavamo predočiti, što sami pokušavamo biti. Oplemenjuje događaje koji bi tek tako postali dio neprimjetnog ili postali davno prošla vijest, već sljedeći klik miša na internetskim portalima. Kroz apstraktne, figuralne, geometrijske forme na crtežima, digitalnim i analognim, čini nam svijet pristupačnijim i ne tako prolaznim. On oslikava haos 21. stoljeća; užurbanost, ali i pasivnost i indiferentnost ljudi, pretrpane gradove, automobilima nagomilane raskrsnice, mjesta pretrpana otpadom i nepravdom. I zbog nepostojanosti jasne odrednice prostora i vremena na radovima, javlja se magija onog nedorečenog te se stvara veza između svakog posmatrača na svijetu i u oslikanom ludilu može se prepoznati stanovnik Tokija, Nju Jorka, Sarajeva.

Druškićeva tehnika je, prije svega, poigravanje. On se poigrava likovnim izrazom i formom, primjenjujući u radu tehniku crteža i adaptaciju istog u digitalnoj formi. On boje koristi smjelo, ponekad je čitava podloga crteža crna, ponekad bijela, a najčešće su mala polja boja oivičena crnim linijama.

Parcelacija obojenih polja priziva poetiku radova Pola Klea. Zapravo je Druškićev pogled na svijet pomalo kleističan – odrastao, ali još uvijek dječiji, blag, ali smio. Dok se s jedne strane u radovima prepoznaje atmosfera Klea, s druge strane prepoznajemo i atmosferu radova njegovog savremenika Kandinskog. Iako na Druškićevim radovima preovladavaju figuralni prikazi i figuralne i geometrijske forme bivaju isprepletene, upotreba i rasprostiranje linije na crtežu, koja je istovremeno i slobodna i dobro isplanirana, njena dramatičnost i fluidnost nadovezuju se na liniju Kandinskog i preobražavaju je u novi likovni izraz street art poetike.

Druškićevi radovi nam se prije svega učine već viđenim jer nas pri prvom susretu podsjećaju na grafite sa okolnih urbanih zdanja i upravo u toj sličnosti leži centralna simbolika Druškićevog jezika – bunt. Bunt linije i forme, bunt vertikalnih i horizontalnih površina koje se suprostavljaju jedna drugoj, bunt između antropomorfnih, zoomorfnih i floralnih oblika i upravo oslikavajući bunt, Druškić pomiruje suprostavljene strane i stvara ravnotežu i harmoniju nereda. Preuzimajući vizuelnu formu grafita, on preuzima i njihovu simboliku, ali i pomiruje još uvijek tako goruće društveno pitanje (ne)priznavanja ulične umjetnosti kao umjetnosti. Vizuelnu formu grafita preuzima i preobražava u radove na platnu, papiru, virtuelnoj podlozi, ne oduzimajući pri tome simboliku bunta, nego, upravo suprotno, kroz ponekad satirične naslove radova, on je naglašava.

Iako naslovi ukazuju na tematiku radova i objašnjavaju nam ono predstavljeno, oni zapravo i nisu neophodni za njihovo razumijevanje. Koristeći se sa tako puno različitih motiva, vidno, svjesno ili nesvjesno, inspirisan crtanim filmovima njegove generacije, svijetom profesora Baltazara i čudnovatim bićima, bojama i animacijama cartoon network‐a, prikazujući scene gdje iz glave jedne figure polubiljke ‐ polučovjeka raste još jedna glava na kojoj je oko u kojem se rađa još jedna linija i vodi do sljedeće figure koja se pretvara u apsolutnu geometrijsku formu, Druškić pruža posmatraču mogućnost uključivanja u prikazanu scenu, aktivira ga na promišljanje i dopušta mu kreiranje nastavka (ili pak početka) priče. Aktivira posmatrača čiji je vizuelni kapacitet svakodnevno pretrpan raznoraznim slikama – od ikona na mobitelima i računarima, etiketa na proizvodima do ogromnih reklamnih plakata, i uspijeva ga zabaviti novim vizuelnim sadržajem i otvoriti mu mogućnost učešća ili, ustvari, jednostavno ga zabaviti. Upravo zabava je ono čemu jedan posmatrač teži i danas je jako teško zabaviti posmatrača koji aktivno sudjeluje u svijetu gdje informacije putuju brzo i gdje se i od umjetnika očekuje da djeluje brzo i ostaje ukorak s vremenom.

Druškić uspijeva zabaviti posmatrača, ali ne zabavom ispraznog sadržaja. Iako njegovi radovi pronalaze mjesto na galerijskim zidovima, oni uspješno žive život na internet i ostvaruju svoju postojanost u svijetu virtualnog. Druškić, kreirajući vertikalne i horizontalne episode pune neočekivanosti – bilo da se u njih uključimo promatrajući rad s lijeva na desno, s desna na lijevo, povezujući motive i linije odozgo prema dole i obratno, postaje prototip jednog savremenog umjetnika, koji uspijeva u stvaranju života umjetničkim radovima pod okriljem socijalnih mreža. Uvijek su dostupni publici, ali još uvijek nisu dosadni i ne bivaju tek tako prevaziđeni.

Stvarati danas znači boriti se sa ogromnom količinom često nekvalitetnog vizuelnog sadržaja i uvijek biti u utrci s kičem koji postaje najpoželjniji oblik umjetnosti među publikom, jer je rasprostranjen svuda, lako pristupačan i savršeno odgovara tekućem društvenom sistemu. Druškić se uspijeva izboriti i pronaći prostor za svoj kreativni izričaj i, istovremeno uspijeva, koristeći se sasvim izmijenjenim motivima svakodnevog života, zabilježiti svakodnevnicu.

Asija Ismailovski, istoričarka umjetnosti