“Dijelovi nepoznatog“ – Rikardo Druškić 2021 (akril na platnu)

Rijetko kada pišem o svojim radovima. Dopada mi se ideja u kojoj moj rad postaje dio procesa koji nazivam ‘kreativni transfer’. To je proces u kojem gledalac apsorbuje energiju sa umjetničkog dijela, nakon toga je provlači kroz lični filter, te kao rezultat samog procesa – u konačnici moze nastati jedna nova energija. Volim slobodu interpretacije koju mi daje apstraktna umjetnost. Muzika je najbolji primjer. Moje stvaralaštvo je najčešće takvo. Ono nije apstraktno kroz svoju formu, ali teme jesu kao I proces rada, koji je u najvećoj mjeri intuitivan. Ipak, ovaj rad koji ima svoj vrlo jasan koncept zaslužuje objašnjenje. Pripreme su počele su još prije pola godine, odmah nakon završetka rada sa `Budhom` kao centralnom figurom.

Neke od najvažnijih tema kojim se bavim su teme podsvijesti I njenih simbola . Nauka kaže da devedeset I pet posto naših mentalnih procesa su dio tog podsvjesnog mraka. U tom mraku se nalaze odgovori na sva najvažnija pitanja koja nas se tiču. Bez tih odgovora u opasnosti smo da postanemo robovi svojih impulsa ili žrtve svoje prevelike racionalnosti.

Nekada davno čovjek je vjerovao u mitove. Vjerovao je u zmajeve, demone, bogove I vile. Danas takav čovjek se naziva praznovjernim. Savremeni čovjek odbija da vjeruje da ovisi o unutrašnjim silama koji su izvan njegove kontrole. U prilog tome ide činjenica da je On stekao dovoljno veliku snagu volje koju može da primjeni po potrebi. On je uspio da svakodnevne zadatke obavlja , a da bez prije toga ne pribjegava ritualima, bunjevima I pjesmama. No ipak, takav čovjek plaća svoju cijenu; nedostatak introspekcije. On je u nemogućnosti da primjeti da I pored sve njegove racionalnosti njime vladaju sile nad kojima nema nikakvu kontrolu. Njegovi demoni nisu nestali, samo su promjenili oblik. Oni se sada manifestuju kroz besciljno lutanje I traganje za odgovorima. Oni se manifestuju kroz strahove, psihološke nestabilnosti, s velikom potrebom za opijatima, cigarama I hranom. Kada na ovaj način njegova podsvijest pokuša da s njim komunicira, njegov odgovor biva bijegom u plitke vode.

Ono što se naziva civilizovanom sviješću, postepeno se odvajalo od naših praiskonskih impusla. Ali ti impuls nisu nestali. Oni su sada zakopani u našoj podsvijesti. Oni sada komuniciraju sa nama na neposredan način, a najviše kroz arhetipske simbole. Ti simboli se mnogima pojavljuju u snovima. Ja sam do njih došao konceptualnim, `nesvjesnim crtanjem`. Mi volimo da mislimo da smo gospodari naše duše I naših života. Međutim, dokle god nismo u stanju da kontrolišemo naše raspoloženje I emocije, mi smo sluge našeg mraka.

Da bi čovjek postao cjelovito, autentično biće, on mora da prihvati I istraži sopstveno nesvjesno. On mora da istraži svoje impusle i svoje demone, svoje strahove I svoj mrak. Jung ovaj proces naziva individuacijom. To je, najkraće rečeno, proces samoostvarenja.

Kako sam već rekao, odrastao čovjek biva ostvarenim kroz sjedinjavanjem svijesti I nesvjesnih sadržaja uma. Iz tog unificiranja rađa se ono sto Jung naziva: `transcedentalna funkcija psihe“, pomoću koje čovjek moze da dosegne svoj najviši cilj. Taj cilj je potpuno ostvarenje mogućnosti svog individualnog Sopstva. Dakle, ono što se naziva simbolima transcedencije, , zapravo jesu sredstva pomoću kojih čovjek nastoji da postigne taj cilj.

Ovaj rad predstavlja dio tog transcendentalnog procesa `Podsvijest – Svijest`. Na platnu su likovi koje sam mjesecima crtao, bez razmišljanja o njihovom izgledu I formi. Nisam brinuo o ljepoti. Pustio sam sebi da uđem u mrak, a onda kasnije taj nered oblikovao I posložio u ovaj umjetnički rad. Koncept rada je zamisljen na način, da ja, Rikardo, ovaj centralni lik ispod mjeseca, sa plavim očima, držim ovu plohu I promatram šta se na njoj dešava. Ta ploha je sadržana od kocki koje simbolički , jer su na površini, predstavljaju svijest I mora (simbol podsvijesti) okolo njih, iz kojeg su ti likovi došli I popeli se na površinu. Ti likovi predstavljaju dio sadržaja moje podsvijesti koji sam nazvao “Dijelovi nepoznatog“. Hobotnica kao životinja koja živi u dubinama, ali I koja ima mogućnost penjanja na površinu mi je poslužila kao simbol za taj proces. Ona na radu svojim krakovima stavlja ili je već stavila tamni sadržaj na površinu, te time posložila barem dio mraka, iz kojeg su ovi, često groteskni, morbidni likovi nastali.

Sad za sad mogu reći da je rijec o suradnji sa prestižnim arhitektonskim studiom iz Pariza, a o kojem vidu suradnje je riječ pisat ću u vremenu koje dolazi.

Sada ću vam pokazati mali dio jednog rada koji će biti ogromnih proporcija kada se završi, a po dogovoru na radu su 2 refernece koje ću postaviti u komentarima.

Druškić meets Piccaso and Chagall: