Blog Archives

Sarajevski umjetnik Rikardo Druškić: U bh. društvu vladaju letargija i pasivnost

Sarajevski umjetnik Rikardo Druškić je prije nekoliko dana predstavio oslikanu repliku jedrilice u Historijskom muzeju u Sarajevu. Živimo li u letargičnom društvu, imamo li želje za promjene i koliko se zapravo pridaje pažnja umjetnosti i historiji komentarisao je za portal Klix.ba.

Svoj pečat ostavio je na svim stranama svijeta, počevši od rodnog Sarajeva, preko Berlina, Brisela, Beča, dalekog New Yorka, Los Angelesa, Taipeija… Osim toga, višestruki je dobitnik međunarodnih priznanja. Sve je počelo 2013. godine kada je njegov rad stigao do finala projekta “Art Revolution Competition” koji se održava svake godine u Taipeiju. Mladi umjetnik nam u početku razgovora objašnjava kako je tada počeo ozbiljnije promišljati o životu umjetnika, dok je u njemu rastao poriv za izražajem.

“Tada sam zapravo počeo ozbiljnije i više raditi. Danas mogu da kažem da sam jedan od najproduktivnijih slikara u državi. Slikam svaki dan, uporedo razvijajući različite stilove, a kroz sve to provlačim teme koje svakodnevno istražujem”, objašnjava nam.

Entuzijazam, ljubav i ambicija kao dobitna kombinacija za napredak kulture

Inspiracije mu, kaže, nikada ne manjka. Crpi je iz sebe i svog unutrašnjeg poriva za izražajem i kreiranjem novih duhovnih svjetova. Spoj truda, predanosti i rada, ali i same ljubavi prema umjetnosti pomogao mu je da se razvije i kao ličnost i kao umjetnik. Međutim, ono što mu donosi najviše radosti i zadovoljstva jeste činjenica da u osvrtima na svoj rad konstatno primjećuje napredak.

Povod našeg razgovora s mladim umjetnikom bio je projekt oslikavanja replike jedrilice u Historijskom muzeju u Sarajevu. Druškić kaže kako je cijela ova priča pokrenuta kako bi se Sarajevo obogatilo kulturnim dešavanjima uoči 6. aprila, Dana grada Sarajeva.

“Bila je to velika čast i odgovornost pa sam odmah nakon poziva za projekt počeo raditi. Okupio sam ljude koji dijele moj entuzijazam prema umjetnosti, ali i stavove i mišljenja glede mnogih životnih pitanja. Nastao je projekt ‘Buđenje grada’, što je sintagma izvučena iz mog ciklusa ‘Buđenje svijesti’, a koji u sebi ima tri dijela. Centralni dio je izložba ‘Was ist Walter?’ koja će se održati u Historijskom muzeju BiH”, priča Druškić.

Opisuje nam momenat kada je, prilikom dolaska na sastanak u muzeju, u uglu prostorije ugledao repliku jedrilice. Stajala je na podu, vidno oštećena i bez prozora. Koristili su je nacisti u Drugom svjetskom ratu. Poželio ju je presvući u novo ruho, a sam proces oslikavanja trajao je tri dana.

“U kontekstu izložbe ‘Was ist Walter?’ ona sada predstavlja moj odgovor na to pitanje. Reakcije su, kao i uvijek, podijeljene. Publika Historijskog muzeja je na društvenim mrežama projekt ocijenila kao uspješan, no bilo je i loših komentara. Većinom iz razloga što ljudi nisu odmah shvatili da je riječ o replici Jedrilice, a ne originalnom eksponatu”, objašnjava.

Dokle idu letargija, pasivnost i kolektivni fatalizam?

Spomen podijeljenih mišljenja o nekom umjetničkom projektu, kao i neshvaćanja poruke autora odvodi razgovor na već poznate tračnice. Nije nepoznata činjenica da bh. društvo ne obraća previše pažnje na umjetnost i historiju, a Druškić ističe kako smo svi svjesni činjenice da se unutar granica BiH u zraku već odavno osjeti zadah letargije.

“Kod nas narod, što je vrlo očito, nema ni želje ni volje da promijeni nešto. Nastao je kolektivni fatalizam, a izuzev malog broja, većinom mlađih ljudi, svi su vrlo pasivni”, tužno objašnjava i dodaje: “Recimo, u Francuskoj poskupi gorivo, nastane pokret ‘Žuti prsluci’ i cijeli Pariz dođe da protestuje. Bezbroj je takvih primjera, ljudi se širom Evrope bore, ne žele pristati na minimum. Šta je onda potrebno da mi, kao društvo, uradimo da bi se situacija u društvu promijenila?”, pita se.

Svjesni toga ili ne, živimo u najlošijim uslovima za život na cijelom kontinentu, ističe Druškić. Upravo zato nam je i potrebna izložba poput ove o Valteru, jer ona predstavlja ponovno buđenje duha koji je simbol odbrane od neprijatelja, u ovom slučaju političkog sistema koji nas godinama uništava. Neosporivo je da su ljudi na našim prostorima izrazito nezadovoljni, a tragedija svega ogleda se u tome što na takvu igru nastavljaju pristajati svaki dan.

“Iako je glavni grad, kako geografski, tako i po kulturnim i mnogim drugim dešavanjima, Sarajevo mnogo zaostaje za drugim gradovima u regionu, ali i Evropi. Međutim, postoje ljudi koji razmišljaju zdravo, rade kvalitetno, talentovani su i treba im dati priliku da rade. Oni su, zapravo, najbolji ambasadori države, jer se bave sportom, naukom i kulturom”, objašnjava, stavljajući akcenat na to da, ako se takvim ljudima pruže prilika i bolji uslovi, kvalitetni rezultati ne mogu izostati.

Umjetnošću i otvorenim stavovima treba kontrirati pogrešnim uvjerenjima koja živimo

Kako se onda oduprijeti talasu koji odnosi prave vrijednosti i vjerovanja? Druškić kaže kako se on protiv svega što ne odgovara njemu, a ni društvu, bori naoružan umjetnošću, željom za radom i s važnosti duhovnih vrijednosti. Svjestan je da živi u društvu gdje se promovišu pogrešne vrijednosti, poput onih materijalnih, gdje se djecu odgaja tako da odrastaju misleći da je najvažnije imati što skuplji mobitel i što bolji automobil. No, svjetlo u tami predstavlja mu činjenica da je okružen ljudima koji su izrazito osviješteni, bave se aktivizmom i duhovno se razvijaju.

“Prošlost je umnogome oblikovala naše društvo, smatram da smo previše okrenuti ka njoj. Naša je prošlost, pogotovo ova bliska, vrlo tragična. Umjesto da se okrenemo sadašnjosti i pokušamo izvući najbolje iz ovog momenta, svjedočimo tome da se svakodnevno provodi fašistička retorika političara koje je, naravno, odabrao narod. Što, opet, govori da im to ne smeta…”, objašnjava.

Živimo u velikoj zamci ega, kao čovječanstvo, kaže umjetnik. Ego opisuje kao onaj unutrašnji glas koji čovjeka tjera da razmišlja da postoji “ja” i neko drugi, zaraćene strane, konflikt, a suština je potpuno drugačija: “U nama svima je ista kozmička svijest. Nacionalizam je odličan primjer konstrukcije ega. ‘Moja nacija, država je bolja od tvoje’. Meni je nejasno da danas neko može tako razmišljati. Danas kad je znanje svima nadohvat ruke, postoje ljudi koji ne vole ljude koji nisu njihove nacije i vjere. Valjda je važno da li je neko dobar čovjek, a ne da li je Bošnjak, Hrvat ili Srbin…”.

O ovakvim bi se temama dalo pričati satima, govori nam. No, važno je nastaviti raditi, kako bismo što prije dočekali neke nove valove pozitivnih promjena. Apropo toga, Druškić kaže kako je planove za 2020. godinu zacrtao već krajem decembra.

“Želim se posvetiti formi murala, ali i putovati sa svojom umjetnošću. Svoju viziju svijeta želim dijeliti ne samo s ljudima iz naše države, već sa cijelim svijetom. Već početkom godine bio sam u Almunecaru u Španiji, a dobio sam i dvije ponude za internacionalne samostalne izložbe u Washingtonu i Krakowu. Vidjet ćemo šta će se desiti”, optimistično zaključuje, dodavši kako se raduje budućnosti, svakom novom platnu, muralu i novoj prilici da svoju državu i grad predstavi u što boljem svjetlu.

Rikardo Druškić: Jedrilica iz Desanta na Drvar sijala je smrt, a sada zrači dobrotom

Dvorište Historijskog muzeja u Sarajevu ima novi jedinstveni eksponat, repliku artefakta iz Drugog svjetskog rata koji je preobučen u novo ruho savremene umjetnosti.

Međunarodno priznati umjetnik iz Sarajeva Rikardo Druškić, između ostalog poznat i po muralima, oslikao je polu-uništeni muzejski primjerak te mu tako udahnuo novi smisao.

Riječ je o replici zrakoplovne jedrilice njemačke proizvodnje koja je korištena u Desantu na Drvar, vojnoj operaciji koja se odigrala 25. maja 1944. Snage trećeg Rajha uz pomoć četnika tada  su namjeravale zarobiti  Josi pa Broza Tita, vrhovnog komandanta Narodno-oslobodilačke vojske. U akciji su sudjelovale njemačke oklopne jedrilice  koje su bombardovale Drvar gdje je bila smještena ratna komanda.

Njemačko-četnička akcija tada nije uspjela,  ali je jedna od oborenih jedrilica svoj život nastavila u Muzeju revolucije u Sarajevu (današnjem Historijskom muzeju). Replika ove jedrilice bila je u jako lošem stanju, dok joj pažnju nije poklonio umjetnik Rikardo Druškić koji je nedavno odlučio da je oslika.

Rikardo Druškić i oslikana jedrilica iz Desanta na Drvar - undefined
Foto: Zlatan Menković : Rikardo Druškić i oslikana jedrilica iz Desanta na Drvar

 “Vjerujem u zakon privlačenja, kad nešto želiš iz srca, kad tvoje želje nisu egom uprljane, onda to i dobiješ. Dosta vremena sam razmišljao i priželjkivao da svoj rad implementiram na neki neobičan objekat. Došao sam u Historijski muzej povodom šireg projekta “Buđenje grada”  koji organiziram zajedno s Udruženjem “Obojena klapa”. Tada sam ugledao tu jedrilicu, na podu, oborenu, uništenu od vjetra i nepogoda, sa popucalim staklima i jednim krilom. Predložio sam da je oslikam, ali nisam bio siguran da će pristati. Pristali su.

To je replika jedrilice koja je bila korištena za bombardovanje stanovništva. Meni se učinila zanimljivo kako je to nekada bio objekat iz kojeg se ubijalo, a sada odašilje potpuno drugu eneregiju i ima drugu svrhu.

Između ostalog, vjerujem da umjetnost, kao i svaki čovjek, ima svoju svrhu izvana i iznutra. Čvrsto vjerujem da umjetnost izvana mora biti zanimljiva i interesantna da bi čovjek došao do njene unutrašnjosti.  Vjerujem da ova jedrilica svojijm izgledom može pozvati ljude da dođu u Historijski muzej, da vide i ostale ekponate”, ispričao je Rikardo Druškić  za Radiosarajevo.ba.

Rikardo Druškić i oslikana jedrilica iz Desanta na Drvar - undefined
Foto: Zlatan Menković : Rikardo Druškić i oslikana jedrilica iz Desanta na Drvar

Pored toga što će pubika moći vidjeti jedrilicu kao materijalni objekat, ona će biti i više od toga. Umjetnik Dino Aganović – Hibrid napravit će poseban muzički uradak koji će biti instaliran u nju. Publika koja dođe na otvorenje izložbe 6. aprila imat će priliku vidjeti i čuti umjetnost.

Oslikavanje Jedrilice dešava se u sklopu izložbe “Was is Walter” u kojoj će sudjelovati mnogi bh. umjetnici koji će svojim radovima promišljati šta je “Valter” danas, da li Sarajevom i dalje vlada slobodarski duh.

Rikardo Druškić i oslikana jedrilica iz Desanta na Drvar - undefined
Foto: Zlatan Menković : Rikardo Druškić i oslikana jedrilica iz Desanta na Drvar

Temu izložbe ‘Was is Walter’ predložila je kustosica izložbe Elma Hodžić, te je zajedno sa direktoricom Historijskog muzeja Elmom Hašimbegović, Nejrom Mulaomerović i Rikardom Druškićem osmišljen je koncept izložbe kao “poezija prostora” . U sklopu toga, mladi umjetnici će imati priliku da koriste eksponate iz muzeja u svojim umjetničkim djelima. Izložba će biti otvorena 6. aprila.

“Drugi svjetski rat nije tema razgovora moje generacije. Ne sjećam se da sa ikada s nekim govorio o tome,  ali mislim da bismo morali, kako se ne bi ponavljale greške. Vinston Chuchill govorio je da se historija  ponavlja ali da svaki put plaćamo sve veću cijenu za to. Moramo da učimo na greškama, a pogotovo danas ova je tema veoma aktualna. Svjedoci smo da se ponavlja nacistička i fašistička retorika. Ne samo umetnici već i svi ljudi trebali bi biti toga svjesni i davati svoj odgovor na to”, upozorava Druškić.

Projekt “Buđenje grada” u sklopu kojeg će se realizirati i izložba Was is Walter ideja je Rukarda Druškića i udruženja Obojena klapa, a podržan od strane Grada Sarajeva. Zamišljeno je da se program odvija u tri muzeja, a osim Historijskog, tu bi bili Ars Aevi i Zemaljski muzej. No Zemaljski muzej je  odbio je sudjelovati u tome, o čemu smo pisali i na portalu Radiosarajevo.ba.

“Htio sam iskoristiti priliku da u projekt pozovem mnoge ljude koji se bave umjetnošću i kulturom. Cilj projekta je da javnost obrati pažnju na važnost muzejskih institucija. Željeli smo, između ostalog, napraviti i 3D mapiranje Zemaljskog muzeja. Naša želja i namjera je bila čista i neiskvarena i mislim da nije korektno da se ime našeg projekta našlo u središtu svojevrsnog skandala za koji nismo ni najmanje krivi”,  objasnio je umjetnik Rikardo Druškić.

Pripreme za 6. april teku puni kapacitetom, a kada je u pitanju 3D mapiranje, odlučeno je da se umjesto na fasadi Zemaljskog muzeja ono realizira na zradi Vijećnice.

Almunecar 2020

Moj prvi rad u 2020., mural koji sam naslikao u Almunecaru. Ovo je moj prvi rezidencijalni art program, i to kakav. Kitty Sewell je život posvetila ovoj kući i ovom vrtu, u kojem se nalazi preko 100 skulptura, od umjetnika iz svih dijelova svijeta. Postavit ću i foto kroz par dana, da vidite kako to sve izgleda.

Drugi zid koji sam oslikao u Almunecaru.

Fotografija korisnika/ce Rikardo Druskic.

“Druga plemenita istina“

“Druga plemenita istina“ –
Druga plemenita istina u Budizmu uči nas tome da je uzrok patnje u životu pohlepa. Prava riječ iz ranih budističkih spisa je “Tanha“ a ta riječ tačnije prevedena znači žed ili žudnja. U stalnoj smo potrazi za srećom, koju tražimo izvan sebe, u stvarima, ljudima, od kojih očekujemo da nas usreće. Nema veze koliko se trudili, nikada nećemo biti zadovoljni. Druga plemenita istina ne govori da se moramo odreći svega što volimo da bi pronasli sreću. Istina je mnogo suptilnija. Naša privrženost našim željama je ono sto nas unesrečuje. Buda je učio da ova žed dolazi iz neznanja o sebi. Prolazimo kroz život tako sto grabimo jednu stvar za drugom, sve to da bi dobili osjećaj sigurnosti u vezi nas samih. Vežemo se ne samo za fizičke stvari, vec i za ideje i mišljenja o, sve kako bi bili prihvaćeni od strane drugih. Onda kada vidimo da se život prema nama ne ophodi kako mi želimo postajemo frustrirani. Budistička praksa donosi radikalne promjene u našem pogledu na život. Naša tendencija da dijelimo univerzum na `Ja ` i `sve ostalo` polako počinje da se mijenja. Vremenom, osoba koja se bavi budističkom praksom počinje više da uživa u životnim iskustvima bez predrasuda, manipulacije, ili bilo kojih drugih mentalnih barijera koje kreiramo izmedju nas samih i onoga sto je objektivna stvarnost. Budina učenja o karmi i ponovnom rodjenju su usko povezana sa Drugom plemenitom istinom.
Na platnu je moje vidjenje savremenog, oholog, nezasitog, čovjeka.

“Upozorenje“ – Mehmed Begić

“Upozorenje“ – Mehmed Begić

Za tvojim stolom smiraj.
Za mojim groblje
detalja iz bezbroj života.
Ovo golo tijelo ti se obraća
i od njega ćes dobiti
jedino kravatu iz Kolumbije.
Nemoj da te zavara
pribranost u mom glasu.
Pokreti ruku
neće odgonetnuti ništa.
Vraćam se iz daljine
da presudim
tvom uljuljanom životu.
Ja sam osveta
davno napisanje ljubavne pjesme.

“Istina o patnji“

U svojoj potrazi za mirom i samooslobođenjem, počeo sam se baviti istraživanjem istočnjackih kultura i religija. Istočnjačka misao je oprečna zapadnoj, ogleda se u direktnom doživljaju prirode stvarnosti, zasnovane na jedinstvu, univerzalnoj energiji prožetoj kroz naš duh i tijelo. Ta energija nas spaja, a um, koji proizvodi ego, nas razdvaja. Kroz svoje slikarstvo, ja je pokusavam materijalizovati i približiti modernom čovjeku. Pronaći duhovnu dimenziju u sebi, smatram jednim od osnovih zadataka za vrijeme našeg boravka u ovom životu, koja je uslijed kapitalizma, materijalizma, postala zanemarena.
Iz ove potrage je i nastao moj ciklus “Buđenje svijesti“, kojeg smatram do sada svojim najvažnijim, koji je osnova moje umjetnosti. Unutar ovog ciklusa u procesu nastanka je i ovaj, mini ciklus, “ČETIRI PLEMENITE ISTINE“, koje predstavaljaju suštinu budističkog učenja.

Četiri plemenite istine u Buudizmu su:
1. Istina o patnji
1. Istina o nastanku patnje
1. Istina o prestanku patnje
1. Istina o putu prestanka patnje

“Patnja (pali: dukkha, sanskrit: duḥkha) је osnovni pojam budističke filozofije i psihologije. Pored uobičajenog prevoda patnja, takođe znači muka, bol, neugoda.“

Lično, pojam Dukkha, preveo bih, kao nemogučnost čovjeka da bude zadovoljan svojim životom.

“Prvu plemenitu istinu, istinu o patnji, treba potpuno razumjeti: zadatak koji nam ona postavlja tiče se potpunog razumijevanja. Znak raspoznavanja plemenitih je da oni ne lutaju besciljno strujama života, već pokušavaju da život razumiju iznutra što je poštenije i potpunije moguće.
Za nas, također, neophodno je da razmišljamo o prirodi našeg života. Moramo pokušati da dokučimo značenje egzistencije ograničene s jedne strane rođenjem i s druge strane smrću, koja je između toga podložna najraznovrsnijim oblicima patnje detaljno analiziranim u Budinim govorima.

Rikardo Druskic – presented by ayoka

Veliko zadovoljstvo mi je podijeliti ovaj kratki film, koji je snimila filmska produkcijska kuća Sabotage.

U videu pričam o sebi, o svome radu generalno, te odrastanju u Sarajevu. Snimali smo tri dana, a evo kako je ispalo:

 

Intervju / Rikardo Druškić o austrijskom projektu: Koncept komercijalnog je stigmatiziran

Novi međunarodni uspjeh Rikarda Druškića desio se protekle sedmice u Beču, gdje je pred velikim brojem posjetilaca otvorena njegova samostalna izložba.

Ovaj događaj logičan je nastavak projekta Ayoka u kojem je mladi bosanskohercegovački umjetnik angažiran  kao autor vizualnog identiteta za novo osvježavajuće piće koje se proizvodi u Austriji.

Istovremeno, Druškić je bio aktivan i u našoj zemlji, pa su tako Mostar i Sarajevo bogatiji za impresivne murale s njegovim potpisom.

 FUU / Sarajevska osnovna škola dobila mural poznatog umjetnika

Prisjetimo se, Druškić je i ranije izlagao u različitim metropolama svijeta, od  New Yorka i Los Angelesa, do Berlina, Brisela, Taipeja i Dubaija. Sve ovo čini ga jednim od najaktivnijih mladih likovnih umjetnika u regiji, a kultura Sarajeva i naše zemlje u njemu imaju dobrog ambasadora. Povodom aktuelnih dostignuća, razgovarali smo s Druškićem po povratku iz Beča.

Radiosarajevo.ba: Čini se da vam se desilo nešto što svaki umjetnik potajno priželjkuje – umjetnička i poslovna suradnja s korporativnim sektorom. Neko bi rekao – imali ste sreću, ali ja ipak mislim da sreća prati hrabre, vrijedne i uporne. Kako ste se uopće našli u projektu Ayoka?

Druškić: Vjerujem u sudbinu i to da naše energije prate već unaprijed određen put. U životu se tako i ponašam. Trudim se biti u sadašnjosti, uživati, raditi na sebi svakodnevno i biti zahvalan Bogu na svemu što mi se dešava. Sebastian Raber i Philiph Lanz, idejni kreatori ideje koja je pokrenula Ayoku – jedinstveno mood lifting piće na austrijskom tržistu, moj rad su našli preko instagrama, tačnije hashtaga #abstractart.

Ko malo bolje prati način na koji instagram funckioniše, zna da se kod popularnih hashtegova (a abstractart to sigurno jeste) bukvalno svake sekunde objavi na stotine novih radova. Također, prirodno bi bilo da su za ovaj projekt umjetnika tražili u svojoj državi, a opet izabrali su mene. Ponosan sam.

Uvijek tražim različite načine da izložim svoj rad, a ovo je baš jedan od tih načina, baš kao i oslikavanje Seatovog auta. Nadalje, nisam siguran da je suradnja s korporativnim sektorom nešto što zanima moje kolege iz Sarajeva. To izlazi iz okvira same biti umjetnosti i sigurno je jedan od glavnih razloga što, kako čujem, moj rad nije priznat unutar akademskih okvira. Ipak, mislim da ako prihvatimo tezu da “umjetnost treba da mijenja i oblikuje svijet” , ona jednim svojim dijelom mora da bude komercijalna. Generalno, koncept komercijalnog je vrlo stigmatiziran, a ta ideja mi se nimalo ne sviđa. Mislim, da je najbolja umjetnost ona koja ima moć da dođe, svojom idejom i osobenošću, do što većeg broja ljudi. S druge strane, mi živimo u kapitalizmu, vremenu u kojem novac znači slobodu, sviđalo se to nekome ili ne. Slobodu na više nivoa. Umjetnik treba materijal za rad, slobodno vrijeme za rad, umjetnik treba da putuje, upoznaje druge ljude i kulture, da vidi drugu umjetnost i umjetnike. Za sve to je potreban novac, a ja ne želim zamisliti svoj život bez mogućnosti da svaki dan radim što ja hoću. Za mene je to umjetnost. Sloboda.

Radiosarajevo.ba: Ovo nije prvi put da se vaša umjetnost našla na komercijalnim predmetima, sjećamo se i vaše ranije suradnje sa Seatom. Kako izgleda taj transfer iz ilustracije u grafički dizajn i da li ste imali odriješene ruke kada se radio dizajn limenke?

Druškić: Moj kreativni proces uvijek je spontan i nastane u trenutku, bez puno razmišljanja. Prepustim se osjećaju koji imam u odnosu na zadanu temu. Generalno, ne sviđa mi se intelektualizacija u umjetnosti, mislim da je umjetnost ono što stoji iza ljudskog intelekta, a to je duhovna dimenzija. To i jeste moj veliki problem sa savremenom umjetnošću, nedostatak duhovnog.

Također, kada radim radove, u kojima me neko unajmi kao slikara, ilustratora ili muralistu, ja sam taj koji odlučuje. Uvijek sam otvoren za savjet ili prijedlog, ali u konačnici ja sam taj koji donosi finalnu odluku.

Limenka s ilusracijom Rikarda Druškića - undefined
Foto: Privatni album: Limenka s ilustracijom Rikarda Druškića

Radiosarajevo.ba: Kako doživljavate činjenicu da se vaša umjetnost sada može pronaći na policama u trgovinama, u hiljadama primjeraka?

Druškić: Oduševljen sam tom činjenicom. Kako sam u videu rekao, uvijek tražim različite načine da izložim svoj rad, a ovih 300.000 isprintanih konzervi će mi omogućiti prisutnost na Bečkom tržištu u svakom trenutku.

Radiosarajevo.ba: Dio projekta bila je i produkcija kratkog dokumentarca o vama, vašem radu i vašem gradu. Kako je sniman film i kako ste doživjeli kada ste ga vidjeli prvi put?

Druškić:  Prije svega, moram da kažem da je filmska produkcijska kuća Sabotaze jedna od najboljih u Austriji. Njihov film je bio kandidovan za Oskara, a redovno osvajaju nagrade na najprestižnijim festivalima – Cannes, Venezia, Berlin… Moram biti iskren, kada su mi rekli da će poslati svoju ekipu da snime kratki film o meni, bio sam presretan. Film je sniman tri dana i glavni fokus je bio da se predstavim publici u Beču, da kažem publici ko  je to Rikardo Druškić. Snimali smo na raznim lokacijama, svaka od njih je bila od posebnog značaja za mene. Sam proces je tekao vrlo ugodno, jer sam u svakom trenutku osjećao da sam okružen svjetskim ljudima, koji znaju da rade posao, a to mi je davalo osjećaj slobode. Na kraju, poslije jednomjesečne montaže, došao je trenutak i da pogledam ono sto sam žurno iščekivao. Bit ću iskren i reći da sam ovaj kvalitet upravo i očekivao.

Radiosarajevo.ba: Kruna projekta bila je izložba u Beču na kojoj ste prikazali presjek vašeg cjelokupnog desetogodišnjeg opusa, znači riječ je o svojevrsnoj retrospektivi. Da li je bilo zahtjevno realizirati izložbu? Kako je publika reagirala na vaše radove?

Druškić: Izložbu nije bilo teško realizovati. Kada se nečemu posvetiš, koliko sam se ja posvetio umjetnosti, kada godinama to radiš,  dolazi iskustvo. Najteži dio posla je bilo ukomponovati 34 rada u prostor u kojem je optimum puno manji. Ipak i tu se desila, ja ću to nazvati Božija intervencija, koja mi je omogućila da spajam radove iz različitih godina, različitih stilova, ali na način da energetski savršeno funkcioniraju jedan ispod drugog. Za razliku od publike koja u Sarajevu dođe radi mene, ovdje je bila radi umjetnosti. To su ljudi koji su odrasli uz neke od najboljih muzeja na svijetu, u gradu koji je prebogat kulturom i kulturnim sadržajima. Njihova reakcija je bila odlična. U prilog tome ide činjenica da je ovo već sada moja najprodavanija izložba. Naravno da je uspjeh u svome gradu najdraži, ali i ovo je bilo posebno iskustvo.

Još nešto moram reći – svako putovanje koristim kako bih vidio druge umjetnike, muzeje, galerije, teatre, sajmove umjetnosti. I ovaj odlazak u Beč nije bio drugačiji. Moram primjetiti, i pri tom s ponosom napisati,  da moj rad ne liči ni najmanje na radove savremenih slikara koje sam imao priliku vidjeti. To može biti, pogotovo u umjetničkom svijetu, galerija, kustosa, historičara umjetnosti, mač s dvije ostrice, ali mene ova činjenica posebno čini sretnim.

Izložba Rikarda Druškića u Beču  - undefined
Foto: Privatni album: Izložba Rikarda Druškića u Beču

Radiosarajevo.ba: Na Facebooku ste se pohvalili da ste u međuvremenu uspjeli pogledati izložbu Marine Abramović u Beogradu – kako ste je doživjeli? Kako vi kao umjetnik doživljavate Marinin rad i međunarodni značaj?

Druškić: Na izložbu sam krenuo znajući da ću vidjeti djela svjetske priznate umjetnice, a kakve će biti emocije ,preostalo mi je da vidim. Na putu do MSUB sreo sam više ljudi, svi su govorili da su oduševljeni , te sam i sam osjećao jednu vrstu treme pred ulazak. Mislim da nijedna osoba koja uđe u muzej neće ostati ravnodušna. Umjetnost mora da budi emocije, da dira iznutra, i gdje treba i gdje ne treba,  a ova postavka ima to sve. Energija je presnažna. Mislim da je dosta mračnih sila upleteno u njen rad, ali o tome ne bih sada više pisao. Mogu samo reći da je Marina svjetski priznata umjetnica, a za to joj svi moramo odati duboko poštovanje, voljeli ili ne voljeli njen lik i djelo, shvatali ili ne shvatali njen rad.

Radiosarajevo.ba: Isti dan kad ste otvorili izložbu, svijet obišla vijest da je poznato Banksyjevo platno na aukciji prodato za preko 9 miliona funti. Mislite li da su realne i opravdane astronomske cijene za djela savremene umjetnosti?

Druškić: Iskreno, prvi put čujem za tu vijest. Na nivou umjetnosti, ne smatram se kompetentnim da pričam o tome da li je 9 miliona funti previše za sliku ili ne. Ipak, na nivou čovječanstva, nešto ne fukncioniše. Sistem je totalno zakazao. Nije normalno, nije ni pošteno, da u jednom djelu Zemlje ljudi nemaju vode, a na drugom kontinentu košarkaš zaradi 120 miliona dolara za ugovor u trajanju od 4 godine.  Velika se nepravda dešava, o tome se mora pričati.

Radiosarajevo.ba: Kada bi se jednog dana vama desilo da postanete umjetnički „superstar“ kao Marina ili Banksy, šta biste uradili? Na što biste trišili najviše novca?

Druškić: Takva vrsta uspjeha nije nešto što me zanima. Moj glavni životni cilj je pronalazak i očuvanje unutarnjeg mira, kontakt s duhovnom dimenzijom. Kroz taj mir planiram dalje širiti energiju, kroz umjetnost koju stvaram.  Od Marine i Banksija bih volio imati njihov talenat, slavu sigurno ne. Novac, kao i do sada, najviše bih trošio na putovanja.

Radiosarajevo.ba: Na kraju, nekoliko riječi o planovima

Druškić: Vratit ću se na početak intervjua. Vjerujem u sudbinu, trudim se živjeti u sadašnjem trenutku, ne misliti o prošlosti, ne razmišljati o budućnosti, sadašnji trenutak, kako kaze Ekart Tole, je sve što imamo.

Ono što sigurno znam, da ću raditi na sebi svakodnevno, truditi se da svaki dan uradim nešto smisleno i korisno sa svojim životom, pokušavati biti bolja osoba i bolji umjetnik. Kroz svoj rad trudit ću se da promovišem svoju državu, svoj grad i svoje prezime. To je ono što mogu da kontrolišem.  Sve drugo je davno zapisano na kosmičkom putu, a ja taj put prihvatam, bez puno razmišljanja.

Fotografija korisnika/ce Rikardo Druskic.

Street Arts Festival Mostar 2019

Moj četvrti mural u Mostaru. Benjamin i ja smo u aprilu radili skupa na zidu u Briselu. Tada smo se i dogovorili da moramo raditi opet, a Street Art Festival u Mostaru je bila najbolja prilika za to. Sa Benjaminom, divnim, mladim, perspektivnim, užitak je raditi. Tako je bilo i ovaj put. Rad smo naslikali za tri dana.

Veliko hvala Marina Mimoza, na ukazanoj prilici kao i na svemu što si uradila za Mostar i Bosnu i Hercegovinu. U Mostar za vrijeme festivala dolaze umjetnici svjetskog kalibra. Odlična je to prilika i za nas, umjetnike iz BiH, da ostvarimo kontakte i razmjenimo energije sa kolegama, koje bi inače vrlo teško u BiH mogli sresti. Sretno u daljem radu i radujem se budućoj saradnji.

Artist: Rikardo Druškić & Benjamin Čengić
Location: OKC Abrašević/ Alekse Šantića 25.
Street Arts Festival Mostar 2019.
Supported by : Grad Mostar & Vijeće mladih Grada Mostara

 marina