Prije nego što počnem pisati ovaj tekst, pažljiv kakav jesam, volio bih reći da ovi tekstovi ne moraju biti tačni. Ovo su moje opservacije, često artikulisane kroz misli nekih od velikih umova naše današnjice I proslošti. Ovo je moja istina, zasnovana na mojim žiovtnim iskustvima. Cilj ovih tekstova, koliko god je to moguće, da budu pokretači nekih mikro promjena, kao I to da ukažu na individualnu važnost u građenju boljeg društva. To će uveliko zavisiti od 2 stavke; smislenosti tekstova, kao I vašoj otvorenosti ili zatvorenosti prema ovim tekstovima.

Moj kreativni proces najčešče protiče spontano, na jednom intutivno-apstraktnom nivou. To znači da skoro nikad nemam predumišljaj o temi koju želim obraditi, već pustim da me viša sila do te teme odvede. Tako je bilo I sa ovim radom. Počeo sam crtati bez neke ideje šta želim reći. Dok sam započinjao rad, crtajući skicu, napamet mi se pojavio Pinokio, a nakon toga I vizija gdje želim krenuti dalje.

Priču o Pinokiju znamo skoro svi. To je najpopularniji animarinani film, poslije Kralja lavova, svih vremena. Pinokio je bio drveni lutak, koji je silno htio postati pravi dječak, a kada bi lagao, narastao bi mu nos. Ovaj motiv postao je sinonim za laganje koji se danas koristi u svakodnevnom govoru, a koji ću uzeti kao centralni motiv ovog rada. Priča o Pinokiju je puno komplexnija, ona je psihološka priča o transformaciji lika, ona je priča o borbi izmedju dobra I zla.

Ovaj rad poentira važnost govorenja istine, ili barem ne laganja, budući da je pojam istine često vrlo apstraktan.

Šta je istina?

Za mene je istina jedan od dva sveta pojma; Istina (smisao) I Ljubav. Za njima sam čitav život tragao. Griješio sam. Tražio sam ih na pogrešnim mjestima, u drugim ljudima. Sve “moje“ istine su bile u meni. Ljubav je bila u meni. Istina je bila u meni. Zapravo, sva pitanja koja se tiču nas samih, a na koja tražimo odgovor, u nama su. Bitno je znati gdje I kako tražiti. Bitno je naučiti slušati naše tijelo, naše često vrlo zbrkane emocije. Moja istina su Bog (unutrašnja) I umjetnost (vanjska), koja mi služi kao platforma za činjenje višeg dobra.

Istina nam daje integritet, hrabrost, gradi karakter, čini nas boljim osobama. Ona je put kojim trebamo krenuti kada je mračno. Istina unosi red u nered. Ona je jedan od osnovih pojmova u filozofiji I teologiji. Rizik od ne govorenje istine dolazi sa velikom cijenom. To najbolje mozemo vidjeti mi, Bosanci I Hercegovci, šta nam je šutnja donijela. Naša istina je ona puna boli I nepravde, ali mi I dalje šutimo I trpimo. Na svu sreću, jučer smo vrisnuli; glasno I jasno!

Na socijalnom nivou, istina je spoznaja situacije koja odgovara stvarnosti. Ona je temelj svakog odnosa, s pretpostavkom istine ulazimo u svaki novi odnos. Govoriti istinu je krucijalno za svaku autentničnu komunikaciju. Kada istina ne bi bila očekivana, ne bi puno vremena prošlo kada bi se ljudska komunikacija raspala, a sa njom I temelji društva u kojem živimo.

Istina je vrlo slojevit pojam, baš kao I ljubav. Svoju priču o Istini, podijelio bih , za sada, na 4 dijela:

Objektivna, subjektivna, unutrašnja I vanjska.

Objektivna istina:

U filozofiji objektivnost je koncept istine, koji postoji nezavisno, odvjeno od individualne subjektivnosti. Objektivna istina, za mene bi morala da postoji I u domenu etike (morala). Najvise je vežem uz nauku I naučne zakone. To je istina, koja bi trebala da važi za sve ljude podjednako.

Subjektivna istina:

Subjektivna istina je individualna. Ona je skup naših uvjerenja, ideala, emocija, kojima mi, kroz naš život, dajemo postojanost. Rekao bih da postoje individualne I kolektivne subjektivne istine. Kolektivne subjektivne istine tiču se veće skupine ljudi, kao npr nacije ili države. Jedna takva kolektivna istina bi bila: “ Njemci su vrijedan narod.“.

Unutrašnja istina:

Unutrašnja istina je indivualni pogled na sebe. Ona se nalazi u nama i kao takva, intimna je. Unutrašnja istina je takodjer povezana sa našim ličnim odgovorom na pitanje o “Šta je smisao života?“, za kojim većina I dalje traga. Ona je po meni jedna od ključnih pojmova u procesu nastanka nove svijesti, o kojoj često pišem.

Svi imamo potencijal. Potencijal je budućnost. To je ono što možemo da budemo, u najboljem I najgorem slučaju. Najveći broj ljudih koje znam lažni su prema sebi.

Naslov mog prvog rada iz ciklusa “Buđenje svijesti“ je : “Pogled u stvarnost“. Tako je počelo moje buđenje. Stvarnost kao istina o nama samima. Implikacija rada je jasna. Koliko god je moguće udaljiti se od sebe, svojih emocija, a zatim pogledati se opet I uočiti sopstvene nedostatke I mane, koje imamo svi. Niko od nas nije svoja najbolja verzija. Ja sam ih uočio veliki broj. Mnogo mana sam riješio, na nekima I dalje svakodnevno radim, a neke nisam ni počeo da riješavam.

Kao prilog svojoj tvrdnji navest ću i citat Elvina Semrada. On je bio jedan od najuticajnijih I najvoljenijih profesora psihoterapije svoje generacije. Semrad kaže:“ Najveći izvor naše patnje su laži koje govorimo sebi.“,urgirajući baš da budemo iskreni prema sebi, u svakom aspektu svoga iskustva.

Većina ljudi nije spremno na to, nažalost. Teško je sebi priznati svoje nedostatke. Svijet posmatramo iz pozicije u kojoj smo centar svijeta, baš Mi. Sebe smo iz te pozicije nesvjesno mistificirali (više ili manje). Lakše je živjeti linijom manjeg otpora. Moderno-kapitalističko društvo, koje odbacuje metafiziku, a uzima materiju kao najveću istinu, taj otpor čini samo još manjim. Istina, bolna kakva može da bude, prvi je korak za napredak.

Pored toga sto ljudi lažu sebe, oni lažu I svoju okolinu, svoje najbliže, a tome ću pisati u paragrafu ispod.

Vanjska istina:

Vanjska istina je naš odnos prema okruženju. Govoriti istinu za mene je svet čin. Nažalost, vrlo čest sam zbog toga, izmedju ostalog, znao biti okarakterisan kao lud, budala ili potencijalna prijetnja. Ko još danas voli čuti istinu?! Zar nije bolje misliti da su naša nova frizura, naš auto, posao ili partner-ica najbolji. Ljudi su navikli govoriti laž. Navikli su da šute onda kada se istina mora reći, a ona se mora uvijek reći. Jasno I glasno. Njen cilj nije uvijek da unose sreću i mir. Istina je tu da da unese I nemir. To je često težak teret, ali teret koji bi svako od nas morao da uzme na sebe. U nemiru, kada nismo u komfor zoni, tada čovjek ima priliku da najviše napreduje.

Moram reći da se u takvom društvu, u kojem istina nije imperativ, vrlo često ne osjećam najbolje. Osjećam se kao odbačenik, ali ona vrsta odbačenika koja se svojih ideala, svojih istina neče po cijenu pripadnosti grupi odreći. Vrlo često osjetim I ponos, dok izgovaram istine, koje niko ne zeli čuti, jer se ne poklapaju sa lažnom slikom svijeta, koju o sebi i svojoj okolini stvaraju , da bi lakše kroz svijet koračali. Osjetim ponos, jer duboko unutar sebe znam da radim ispravnu stvar, a spreman sam da platim cijenu za to.

U suštini, pored trenutne situacije u kojoj se nalazim, ja želim ljudima, svojim prijateljima-poznanicima, koji su pristali na ovu igru “Laži“, svojim primjerom pokazati da postoji I drugačiji način. To je način, koji nažalost danas najčešće mozemo gledati u filmovima ili serijama.

Kreiramo svoj zivot, svojim odlukama. Početi se ponašati drugačije od društva kojem pripada dolazi sa cijenom. Osoba rizikuje da bude predmet ogovaranja ili u krajnjem slčcaju da bude izbačena iz grupe, ali zar istina, poštenje I čast nisu bitniji od grupne pripadnosti? .

Bitno je imati hrabrost I vjeru u sebe. Ne smijemo pristati na društveno nametnuti moralni prosijek. Za mene često kažu da sam pesimistična osoba. Ne bih se složio s tim. Mislim da sam realan, a da život po svojoj prirodi je surov I okrutan, vrlo često. Kao takav, svjestan sam svojih ograničenja u mijenjaju svoje okoline, bliže ili dalje. Kažu da možemo pomoći samo onoj osobi koja želi da joj se pomogne. Ipak, ono što svi možemo uraditi, ukoliko težimo boljem društvu, jeste da svojim primjerom budemo pokretači promjena.