Persona – Rikardo Druškić 2020

Ideja za ovaj rad mi je došla nedavno. Vozio sam se u autu, a oko mene su prolazili ljudi, užurbano, svi sa maskama. Te maske su me podsjetile na “Persone“ od Junga.

Persona je metaforički rečeno maska koju stavljamo na sebe kada se nalazimo u društvu. Termin je oblikovao Karl Gust Jung. On kaže da u javnom prostoru čovjek prikazuje pretjeranu verziju sebe, sve kako bi ostavio impresiju na društvo u kojem se nalazi I bio prihvaćen. Kada smo sami, te maske više nisu tu, jer više nemamo koga da zadivimo. Jung također govori o maskama unutar profesija; npr. Od doktora se očekuje da se ponaša sa strpljenjem I empatijom. Svrha Persone je da ugasi sve primitive porive, nagone I osječaje koji su društveno neprihvatljivi. Svaka osoba u manjoj ili većoj mjeri je potčinjena “Personi“. Iz ličnog iskustva mogu da napišem da osoba koja se ne pridržava društveno nametnutih normi I ponašanja često se smatra devijantnom. Nepoštivanjem tih pravila dolazi do kazni, a to je vrlo često izabacivanjem iz grupe. Konkretno, u našem društvu, poželjnom se ne smatra osoba koja govori istinu. Za nju će često reći “budala“ ili “lud“, a zapravo osobe koje na glas govore to što misle, izazivaju osjećaj nesigurnosti kod drugih ljudi. Taj osjećaj proizilazi iz komformiza, koji se ogleda u tome da se većina ljudi druži sa istomišljenicima I odbacuju one koje imaju drugačije stavove od njih. Sada dolazimo do najvećeg problema “Persone“, koji Jung pronalazi u identifikaciji. Problem nastaje kada se osoba identificira sa svojom ulogom, toliko da zaboravi sav osjećaj za sebe I svoj bitak. Kada se to desi, šteta je več učinjena. Individua neće biti u mogućnosti da napravi razliku između sebe I svijeta u kojem živi. Rezultat prevelike identifikacije
sa društvenom ulogom je površna osoba, koja teži komformizmu I previše razmišlja o tome šta će drugi ljudi o njoj pomisliti. Takva osoba ce žrtvovati svoje želje radi želja drugih ljudi, ali ne radi dobra u sebi, vec zbog kukavičluka da se suprostavi I bori za sebe I svoja uvjerenja.
Corona virus nas je sve u vrlo neugodan položaj stavio. Kolektivni strah je sveprisutan, a teme vezane za virus se čine jedino relevantim temama u ovom trenutku. Ljudi su preplašeni. Izlazak je sveden na minimum, a kada se izađe, to je obavezno uz standardnu opremu, barem kod većine, rukavica i maski. Treba biti realan, a to je I Bill Gates nedavno rekao, da ovakav život kakav sada živimo, bez javnih okupljanja, bez socijalizacije, sa zaštitnom opremom, trajat će sve dok se ne pojavi vakcina kao lijek. Dakle, ovo stanje će potrajati, a zaštitna oprema je već postala društvena norma.

Ono sto mene zanima, u okviru ove teme, šta se dešava sa Personom, onog trenutka kada stavimo masku u svom materijalnom obliku? Da li će ovaj period postaviti neke nove društveno prihvatljive norme ponašanja I koje će to biti?

Kao I do svih saznanja do kojih sam dolazio , I odgovor na ovo pitanje sam tražio u sebi. Mislim da stavljanjem maske u fizičkom obliku, Persona nestaje. Maska nam daje jednu vrstu zaštite, gdje svoj identitet sakrivamo, a iz toga I proizilazi nestanak Persone- želje da druge ljude zadivimo. Također, mislim da na kolektivnom nivou u nama je vrlo izražen instikt za preživljavanjem, koji je uzrok preranog susretanja za smrću (Corona; virus koji ubija
čovječanstvo, a za koji još uvijek nema lijeka) najvećeg dijela stanovništva. To će rezultirati puno iskrenijim I nježnijim ponašanjem ljudi. Koliko svako od nas drugačije se nosio sa problemom koji nas je zadesio, vjerujem da se već sada mogu povući kolektivni, bihevijoralni zaključci. Mislim, a u neku ruku osjetim I vidim, da se ljudi sa puno više pažnje, razumijevanja, ljubavi I empatije ponašaju jedni prema drugima. U korijenu svega, mislim da je strah od smrti. Strah da ne izgubimo najdraže, se kroz podsvijest manifestira do svijesti u obliku potrebe za iskazivanjem ljubavi. Iz te ljubavi, nadam se, će proizaći I povratak čovječanstva ka duhovnoj dimenziji, tj. Ponovnom sjedinjenu s Bogom, koji se nalazi u srži svake ljubavi. To će biti prilika da gradimo društvo na, za mene, boljim, čvršćim vrijednostima od onih u kojima smo živjeli. Mislim da u takvom društvu, u kojem će se ljudi povezivati duhovno, a ne materijalno, ljudi će imati manje potrebe da zadive jedni druge. Bit ćemo svjedoci iskrenijih odnosa, koji će rezultirati sa više ljubavi na planeti Zemlji. Dalje, mislim da u takvom stanju kolektivne svijesti, naš odnos prema prirodi bi se drastično promjenio. Shvatili bi da je naša uloga u ovom svijetu puno manja nego što smo je do sada smatrali, a to bi rezultiralo boljim razumijevanjem naše kosmičke svrhe. Sve to bi manifestiralo se kroz osjećaj sinergije I mogučnosti da gradimo bolji svijet, za sve nas. Priznajem, da je ovo jedan utopistički pristup situaciji. Posljedice ove pandemije za mnoge ce biti pogubne, to je već sada jasno. Na nama svima, je velika odgovornost da pomažemo onima u nevolji. Ipak, u svom mraku, ja želim da vidim I nadu za bolje sutra.