Rikardo Druškić: Omaž umjetničkim djelima koja predstavljaju vječnu inspiraciju

U stalnoj potrazi za inspiracijom i želji za projenama u svome radu, umjetniku Rikardu Druškiću se nanovo javila ideja o kojoj je odavno promišljao. Prije dvije godine uradio je rad, koji je bio svojevrsni omaž njegovom omiljenom umjetniku Hyeronimusu Boschu i njegovom avangardnom, te najpoznatijem djelu Vrt ovozemaljskih užitaka. Omaž kojem je pristupio sa dosta pažnje je nastajao iz ‘sebične’ potrebe da interpretira djelo koje je na njega ostavilo nevjerovatan dojam i u kojem je iznova pronalazio inspiraciju za prostor, boje, planove i kompozicije. Nakon završetka rada, zadovoljan cjelokupnim rezultatom, nastavlja promišljati o ovakvom načinu rada i šta ono zapravo predstavlja njemu samom, ali i njegovoj okolini.

Ideja i promišljanja su živjele u meni, ali kako je vrijeme prolazilo pojavljivale su se kroz povremena sjećanja, sve do sada. Naime, vjerujem da je cjelokupno promišljanje nesvjesno sazrijevalo u meni da bi se ispoljilo kroz nevjerovatan fokus i jasnoću upravo sada, kada i počinjem da istražujem i ilustrujem radove drugih autora sa historijskim značajem u vizuelnoj umjetnosti. Serija radova se svodi na deset odabranih dijela. Unutar procesa rada, društveni kontekst koji nije nužno u prvom planu u mojim radovima, počinje da se ispoljava u vidu pitanja zašto? i kome? Kako sam i sam sazrijevao kroz život, počeo sam shvatati važnost pojma prošlosti, ali i njenog učinka na svakodnevni život, te u kojoj mjeri je upravo ona parametar za sadašnjost i uputa za budućnost. Namjera u ovoj seriji radova jeste da kroz svoj stil navedem posmatrača da prepozna orginalno djelo. U današnjem okruženju, gdje pažnja se svodi na minimum i samim time dobija na cijeni, ukoliko moji radovi uspiju donijeti određenu vrstu osvježenja posmatraču i zaustaviti ga na nekoliko minuta u igri proučavanja orginala i kopije kao zasebnih jedinstvenih djela, te promišljanju i doživljaju istih, moj cilj je ispunjen. On nije grandiozan u smislu da želim mijenjati svijet, već želim probuditi pažnju, emociju ili igru misli kroz imaginarni svijet, koji nije nužno ozbiljan i težak kao ovaj naš u kojem bivamo, kaže Rikardo.