Umjetnost u doba Korone

Moje se navike dolaskom Corona virusa nisu puno promjenile. Kao i do sad, najveći dio vremena provodim kući. To su mi uz igranje-gledanje fudbala (Željezničar) i odlaske u prirodu najljepši trenuci. Tada se mogu suštinski posvetiti sebi i razvijanju svojih ideja i interesovanja. Znam da je mnogima teško palo to što moramo biti zatvoreni u svojim domovima. Kolektivna panika se osjeti u zraku. Svake sekunde nas bombarduju sa novim, još lošijim, podacima o virusu, a kraj se ne nazire, naprotiv, može se sa popriličnom sigurnošću reći da je ovo tek početak pandemije. Ipak, u svom crnilu, ovo smatram idealnom prilikom da se zapitamo, kako na kolektivnom, tako i na individualnom nivou o životu kakav je bio prije i kakav treba da bude u budućnosti. Nisam siguran koliko je citat španjolske doktorice, koja pominje platu Kristijana Ronalda, u konktextu nonsensa njegove važnosti za covječanstvo tačan, ali mislim da jasno pokazuje pogrešan sistem vrijednosti koje je kapitalizam nametnuo. Ovo vrijeme možemo iskoristiti za povratak sebi, jer mislim da se savremeni čovjek od svega udaljio, ali najviše od sebe. Čovjek koji uživa u samoći nikada nije sam. Svi važni, životni odgovori koji nas zanimaju, nalaze se u nama. Savremeni život je prebrz, čovjek nema prostora da stane i pogleda unutra. Ovo smatram idealnom prilikom da individualnim radom dignemo kolektivnu svijest na viši nivo. Potres u Zagrebu je tragičan, ali pljesak podrške u Beogradu za Zagrebčane i Hrvatsku budi nadu. Poetično je, kako sam neki dan negdje pročitao, da je Zemlja prodisala, onog trenutka kada se Corona virus pojavio. Svi smo povezani; ljudi, żivotinje, priroda, kamenje, svemir. Ne mogu da ne vidim i ulogu nas, ljudi, u ovom svemu. Kada pogledam kako se odnosimo prema prirodi, jedni prema drugima i u konačnici prema sebi, mislim da je ovo realna kozmička kazna, iz koje ćemo, nadam se, izaći kao bolji ljudi i bolje čovječanstvo.