Novi međunarodni uspjeh Rikarda Druškića desio se protekle sedmice u Beču, gdje je pred velikim brojem posjetilaca otvorena njegova samostalna izložba.
Ovaj događaj logičan je nastavak projekta Ayoka u kojem je mladi bosanskohercegovački umjetnik angažiran kao autor vizualnog identiteta za novo osvježavajuće piće koje se proizvodi u Austriji.
Istovremeno, Druškić je bio aktivan i u našoj zemlji, pa su tako Mostar i Sarajevo bogatiji za impresivne murale s njegovim potpisom.
FUU / Sarajevska osnovna škola dobila mural poznatog umjetnika
Prisjetimo se, Druškić je i ranije izlagao u različitim metropolama svijeta, od New Yorka i Los Angelesa, do Berlina, Brisela, Taipeja i Dubaija. Sve ovo čini ga jednim od najaktivnijih mladih likovnih umjetnika u regiji, a kultura Sarajeva i naše zemlje u njemu imaju dobrog ambasadora. Povodom aktuelnih dostignuća, razgovarali smo s Druškićem po povratku iz Beča.
Radiosarajevo.ba: Čini se da vam se desilo nešto što svaki umjetnik potajno priželjkuje – umjetnička i poslovna suradnja s korporativnim sektorom. Neko bi rekao – imali ste sreću, ali ja ipak mislim da sreća prati hrabre, vrijedne i uporne. Kako ste se uopće našli u projektu Ayoka?
Druškić: Vjerujem u sudbinu i to da naše energije prate već unaprijed određen put. U životu se tako i ponašam. Trudim se biti u sadašnjosti, uživati, raditi na sebi svakodnevno i biti zahvalan Bogu na svemu što mi se dešava. Sebastian Raber i Philiph Lanz, idejni kreatori ideje koja je pokrenula Ayoku – jedinstveno mood lifting piće na austrijskom tržistu, moj rad su našli preko instagrama, tačnije hashtaga #abstractart.
Ko malo bolje prati način na koji instagram funckioniše, zna da se kod popularnih hashtegova (a abstractart to sigurno jeste) bukvalno svake sekunde objavi na stotine novih radova. Također, prirodno bi bilo da su za ovaj projekt umjetnika tražili u svojoj državi, a opet izabrali su mene. Ponosan sam.
Uvijek tražim različite načine da izložim svoj rad, a ovo je baš jedan od tih načina, baš kao i oslikavanje Seatovog auta. Nadalje, nisam siguran da je suradnja s korporativnim sektorom nešto što zanima moje kolege iz Sarajeva. To izlazi iz okvira same biti umjetnosti i sigurno je jedan od glavnih razloga što, kako čujem, moj rad nije priznat unutar akademskih okvira. Ipak, mislim da ako prihvatimo tezu da “umjetnost treba da mijenja i oblikuje svijet” , ona jednim svojim dijelom mora da bude komercijalna. Generalno, koncept komercijalnog je vrlo stigmatiziran, a ta ideja mi se nimalo ne sviđa. Mislim, da je najbolja umjetnost ona koja ima moć da dođe, svojom idejom i osobenošću, do što većeg broja ljudi. S druge strane, mi živimo u kapitalizmu, vremenu u kojem novac znači slobodu, sviđalo se to nekome ili ne. Slobodu na više nivoa. Umjetnik treba materijal za rad, slobodno vrijeme za rad, umjetnik treba da putuje, upoznaje druge ljude i kulture, da vidi drugu umjetnost i umjetnike. Za sve to je potreban novac, a ja ne želim zamisliti svoj život bez mogućnosti da svaki dan radim što ja hoću. Za mene je to umjetnost. Sloboda.
Radiosarajevo.ba: Ovo nije prvi put da se vaša umjetnost našla na komercijalnim predmetima, sjećamo se i vaše ranije suradnje sa Seatom. Kako izgleda taj transfer iz ilustracije u grafički dizajn i da li ste imali odriješene ruke kada se radio dizajn limenke?
Druškić: Moj kreativni proces uvijek je spontan i nastane u trenutku, bez puno razmišljanja. Prepustim se osjećaju koji imam u odnosu na zadanu temu. Generalno, ne sviđa mi se intelektualizacija u umjetnosti, mislim da je umjetnost ono što stoji iza ljudskog intelekta, a to je duhovna dimenzija. To i jeste moj veliki problem sa savremenom umjetnošću, nedostatak duhovnog.
Također, kada radim radove, u kojima me neko unajmi kao slikara, ilustratora ili muralistu, ja sam taj koji odlučuje. Uvijek sam otvoren za savjet ili prijedlog, ali u konačnici ja sam taj koji donosi finalnu odluku.
Radiosarajevo.ba: Kako doživljavate činjenicu da se vaša umjetnost sada može pronaći na policama u trgovinama, u hiljadama primjeraka?
Druškić: Oduševljen sam tom činjenicom. Kako sam u videu rekao, uvijek tražim različite načine da izložim svoj rad, a ovih 300.000 isprintanih konzervi će mi omogućiti prisutnost na Bečkom tržištu u svakom trenutku.
Radiosarajevo.ba: Dio projekta bila je i produkcija kratkog dokumentarca o vama, vašem radu i vašem gradu. Kako je sniman film i kako ste doživjeli kada ste ga vidjeli prvi put?
Druškić: Prije svega, moram da kažem da je filmska produkcijska kuća Sabotaze jedna od najboljih u Austriji. Njihov film je bio kandidovan za Oskara, a redovno osvajaju nagrade na najprestižnijim festivalima – Cannes, Venezia, Berlin… Moram biti iskren, kada su mi rekli da će poslati svoju ekipu da snime kratki film o meni, bio sam presretan. Film je sniman tri dana i glavni fokus je bio da se predstavim publici u Beču, da kažem publici ko je to Rikardo Druškić. Snimali smo na raznim lokacijama, svaka od njih je bila od posebnog značaja za mene. Sam proces je tekao vrlo ugodno, jer sam u svakom trenutku osjećao da sam okružen svjetskim ljudima, koji znaju da rade posao, a to mi je davalo osjećaj slobode. Na kraju, poslije jednomjesečne montaže, došao je trenutak i da pogledam ono sto sam žurno iščekivao. Bit ću iskren i reći da sam ovaj kvalitet upravo i očekivao.
Radiosarajevo.ba: Kruna projekta bila je izložba u Beču na kojoj ste prikazali presjek vašeg cjelokupnog desetogodišnjeg opusa, znači riječ je o svojevrsnoj retrospektivi. Da li je bilo zahtjevno realizirati izložbu? Kako je publika reagirala na vaše radove?
Druškić: Izložbu nije bilo teško realizovati. Kada se nečemu posvetiš, koliko sam se ja posvetio umjetnosti, kada godinama to radiš, dolazi iskustvo. Najteži dio posla je bilo ukomponovati 34 rada u prostor u kojem je optimum puno manji. Ipak i tu se desila, ja ću to nazvati Božija intervencija, koja mi je omogućila da spajam radove iz različitih godina, različitih stilova, ali na način da energetski savršeno funkcioniraju jedan ispod drugog. Za razliku od publike koja u Sarajevu dođe radi mene, ovdje je bila radi umjetnosti. To su ljudi koji su odrasli uz neke od najboljih muzeja na svijetu, u gradu koji je prebogat kulturom i kulturnim sadržajima. Njihova reakcija je bila odlična. U prilog tome ide činjenica da je ovo već sada moja najprodavanija izložba. Naravno da je uspjeh u svome gradu najdraži, ali i ovo je bilo posebno iskustvo.
Još nešto moram reći – svako putovanje koristim kako bih vidio druge umjetnike, muzeje, galerije, teatre, sajmove umjetnosti. I ovaj odlazak u Beč nije bio drugačiji. Moram primjetiti, i pri tom s ponosom napisati, da moj rad ne liči ni najmanje na radove savremenih slikara koje sam imao priliku vidjeti. To može biti, pogotovo u umjetničkom svijetu, galerija, kustosa, historičara umjetnosti, mač s dvije ostrice, ali mene ova činjenica posebno čini sretnim.
Radiosarajevo.ba: Na Facebooku ste se pohvalili da ste u međuvremenu uspjeli pogledati izložbu Marine Abramović u Beogradu – kako ste je doživjeli? Kako vi kao umjetnik doživljavate Marinin rad i međunarodni značaj?
Druškić: Na izložbu sam krenuo znajući da ću vidjeti djela svjetske priznate umjetnice, a kakve će biti emocije ,preostalo mi je da vidim. Na putu do MSUB sreo sam više ljudi, svi su govorili da su oduševljeni , te sam i sam osjećao jednu vrstu treme pred ulazak. Mislim da nijedna osoba koja uđe u muzej neće ostati ravnodušna. Umjetnost mora da budi emocije, da dira iznutra, i gdje treba i gdje ne treba, a ova postavka ima to sve. Energija je presnažna. Mislim da je dosta mračnih sila upleteno u njen rad, ali o tome ne bih sada više pisao. Mogu samo reći da je Marina svjetski priznata umjetnica, a za to joj svi moramo odati duboko poštovanje, voljeli ili ne voljeli njen lik i djelo, shvatali ili ne shvatali njen rad.
Radiosarajevo.ba: Isti dan kad ste otvorili izložbu, svijet obišla vijest da je poznato Banksyjevo platno na aukciji prodato za preko 9 miliona funti. Mislite li da su realne i opravdane astronomske cijene za djela savremene umjetnosti?
Druškić: Iskreno, prvi put čujem za tu vijest. Na nivou umjetnosti, ne smatram se kompetentnim da pričam o tome da li je 9 miliona funti previše za sliku ili ne. Ipak, na nivou čovječanstva, nešto ne fukncioniše. Sistem je totalno zakazao. Nije normalno, nije ni pošteno, da u jednom djelu Zemlje ljudi nemaju vode, a na drugom kontinentu košarkaš zaradi 120 miliona dolara za ugovor u trajanju od 4 godine. Velika se nepravda dešava, o tome se mora pričati.
Radiosarajevo.ba: Kada bi se jednog dana vama desilo da postanete umjetnički „superstar“ kao Marina ili Banksy, šta biste uradili? Na što biste trišili najviše novca?
Druškić: Takva vrsta uspjeha nije nešto što me zanima. Moj glavni životni cilj je pronalazak i očuvanje unutarnjeg mira, kontakt s duhovnom dimenzijom. Kroz taj mir planiram dalje širiti energiju, kroz umjetnost koju stvaram. Od Marine i Banksija bih volio imati njihov talenat, slavu sigurno ne. Novac, kao i do sada, najviše bih trošio na putovanja.
Radiosarajevo.ba: Na kraju, nekoliko riječi o planovima
Druškić: Vratit ću se na početak intervjua. Vjerujem u sudbinu, trudim se živjeti u sadašnjem trenutku, ne misliti o prošlosti, ne razmišljati o budućnosti, sadašnji trenutak, kako kaze Ekart Tole, je sve što imamo.
Ono što sigurno znam, da ću raditi na sebi svakodnevno, truditi se da svaki dan uradim nešto smisleno i korisno sa svojim životom, pokušavati biti bolja osoba i bolji umjetnik. Kroz svoj rad trudit ću se da promovišem svoju državu, svoj grad i svoje prezime. To je ono što mogu da kontrolišem. Sve drugo je davno zapisano na kosmičkom putu, a ja taj put prihvatam, bez puno razmišljanja.
