Mnogi dijele mišljenje da je Rikardo Druškić jedna od trenutno najzanimljivijih ličnosti na likovnoj sceni Bosne i Hercegovine i šire.
Svojom dvodimenzionalnom igrom linija koje tvore karakteristične stilizirane likove, svojim živim bojama i razigranošću kompozicije, ovaj mladi sarajevski slikar osvaja publiku. Njegovi radovi ne iscrpljuju se samo na platnima, vidjeti ga možemo i u javnom prostoru, na muralima koji krase Sarajevo i druge gradove. U njegovoj likovnisti i pojavnosti ima nešto od Keitha Harringa, mada za inspiraciju često uzima Hieronzmusa Boscha i druge klasike. Ovaj umjetnik zanimljiv je i zato što iza sebe nema formalno umjetničko obrazovanje, nije član umjetničkih kolektiva i na sceni djeluje samostalno. Ipak, izlagao je u Evropi, Americi, a njegove ilustracije krase mnoge privatne i poslovne prostore.
Rikardo je umjetnik koji mnogo radi, jedan od onih čije su ruke i odjeća najčešće umrljane bojama. Publika ga prati putem Facebooka, gdje veoma često, ponekad i svakodnevno, postavi neko od svojih novih djela i aktivno komunicira s publikom.
Sve što smo do sada napisali upućuje da se radi o izuzetnom umjetniku, te je potpuno očekivano da u rodnom gradu, u mjesecu decembru, kada su proslave i progodni događaji na vrhuncu, Rikardo Druškić otvori svoju samostalnu izložbu. Ne bilo gdje, već u reprezentativnijem izložbenom prostoru – gradskoj Vijećnici.
Izložba će biti otvorena u petak 14. decembra u 19,00, a na njoj ćemo vidjeti do sada neobjavljene radove.
Ekskluzivno za Radiosarajevo.ba, ovaj umjetnik govori o svojoj umjetnosti i razlozima za pokretanje izložbe “Buđenje svijesti”.
Radiosarajevo.ba: Kada kažemo „izložba u Vijećnici“ to zvuči nekako oficijelno, prigodno, kao dugo očekivano društveno priznanje. Osjećate li se tako?
Rikardo Druškić: Osjećam veliki ponos unutar svoga bića. Iz tog razloga sam ovom projektu pristupio sa nikad više fokusa i pažnje . Radovi koje ću izložiti u Vijećnici su sigurno do sada moji najzreliji i najbolji radovi. Sve to mi daje za pravo da mislim da sam na pravom putu, te me tjera da radim još više i bolje.
Radiosarajevo.ba: Vaš rad Buđenje Svijesti koji ste objavili u avgustu ove godine, okosnica je oko koje je nastala izložba. Radi se o slici koja je dugačka 6 metara. Najprije nam recite kako i zašto je nastao ovaj rad i šta njime poručujete.
Rikardo Druškić: Rad je nastao kao plod dvije želje koje sam imao za sebe u odnosu na umjetnost koju stvaram, kako bih je učinio boljom. Pitao sam sebe “Koje su tvoje mane”. Prva mana je bila nestrpljivost, dok je druga puno i bitnija, nedovoljno društvene angažiranosti kroz rad. Rad Buđenje svijesti je nastajao kroz proces od dva mjeseca. Nastao je kao plod ličnog bunta u odnosu na situaciju u društvu u kojoj se nalazimo. Bavio sam se pitanjem individualne unutar kolektivne svijesti. Došao sam do zaključka da je prvi preduslov za promjenu kolektivne svijesti rad na sebi. Buđenje svijesti predstavlja sistem u kojem živimo – zamršen, zapetljan, komplikovan, težak za shvatiti i za iz njega izaći. Raznim simbolima pokušao sam opisati ne samo sam sistem, već i čovjekovo stanje uma i svijesti dok unutar istog živi.
Radiosarajevo.ba: Kako je dalje tekao proces pripremanja izložbe? Kako je ona koncipirana?
Rikardo Druškić: Mjesec dana nakon sto sam zavrsio Buđenje svijesti dobio sam poziv da dođem na sastanak u Vijećnicu. Imao sam veliku tremu, ali sam jedva čekao taj trenutak. Na sastanku su me dočekali direktor JP Sarajevo Esad Tanović, te Tarik Hamzić, čija je bila ideja da mene pozovu da izlažem u Vijećnici, te Meliha Redžić koja će biti zadužena za organizaciju izlozbe. Odmah mi je bilo jasno da će ovo biti najozbiljniji projekat na kojem sam do sada radio. Na prvom sastanku dogovor je bio da na sljedeći dođem s idejom i konceptom. Tada sam shvatio da bi rad Buđenje svijesti trebao biti koncept izložbe.
Narednih 11 slika ovog ciklusa predstavljaju „duhovne autoportrete” koji pokazuju individualni proces kroz koji prolazim na putu ka samospoznaji na temu buđenja svijesti.
Radiosarajevo.ba: Čitajući prateći tekst uz izložbu, saznajemo da u značenju prikazanih radova veliki značaj ima forma – horizontalna i vertikalna. Možete li dati više detalja i obrazložiti zašto je tako?
Radiosarajevo.ba: Prvi rad je postavljen horizontalno. On predstavlja fizički, vanjski svijet, pokazuje društvo kao sistem koji je zakazao. U daljem radu prelazim iz vanjskog u unutarnji svijet, te radovi prelaze iz horizontalnog u vertikalni položaj. Razlog tome je što sam izdvojio sebe kao jedinku iz društva, te se bavio osjećajima, saznjanjima unutar sebe. Te radove sam nazvao “duhovnim autoportetima” i logično mi je bilo da ih pozicioniram vertikalno kako bih napravio razliku između vanjskog i unutrašnjeg, materijalnog i duhovnog.
Radiosarajevo.ba: Svojim radom nam poručujete da u ovom svijetu koji se doima kao bezizlazni haos ne smijemo odustati, da svako treba krenuti od sebe i tražiti dobrotu.Ne zvuči suviše teško, ali da li je uistinu tako u praksi? Da li se u svojoj svakodnevici više susrećete s dobrotom ili sa razočarenjima u pogledu okoline?
Rikardo Druškić: Naše drustvo, kao i svako drugo unutar kojeg je siromaštvo svakodnevnica, plodno je tlo za lošu energiju. Teško je biti dobar čovjek kada nemaš sredstava za osnovnu egzistenciju. Prehraniti porodicu, ili ako si u mlađim godinama a nemaš za popiti kafu, to ne može biti dobro za razvitak ličnosti. Takođe, danas se živi nenormalno brzo, zapadni stil života. Mišljenja sam da tu nema sreće. Sreća je pojam mira, a mir je na Istoku. To je stanje uma koje je potpuno suprotstavljeno zapadnim vrijednostima koje nam se ovdje kao normalne nameću. Istražujući ovu temu za izložbu, i sam sam puno napredovao i došao do nekih saznanja koje prije nisam imao. Ja imam sreću, svjestan sam toga, da mogu da radim i živim lijepo od svoga posla. Neko će reci “Pa lako je njemu pričati o traženju dobra”. Možda to i jeste tačno, ali šta nam drugo onda preostaje? Energija među mladim ljudima, onima koji me najviše i okružuju, za mene lično je poraz. Poraz sistema i društva. Zato se svi zajedno trebamo boriti protiv zla. A kako drugačije se boriti protiv zla nego dobrim?
Radiosarajevo.ba: Neosporno je da vaša djela komuniciraju s publikom, a imamo priliku saznati šta vi želite njima poručiti. Ali zanima nas i šta publika, vaši poklonici, u njima iščitavaju. Kakav je feedback od strane publike? Šta je to što ih privuče vašem radu?
Rikardo Druškić: Šta moja publika u mojim radovima vidi, to nisam siguran. Vide nešto s čime se mogu poistovjetiti, to je sigurno. To je prvi preduslov. Takođe, ljudi vole kada vide da neko nešto radi strastveno. Ja se umjetnošću bavim strastveno. To me pokreće i mome životu daje smisao. Moj radni dan traje od buđenja do momenta kada zaspim. Naravno da ne provedem čitav dan slikajući ili crtajući, ali čitav dan sam posvećen razmišljanju o trenutnim i budućim projektima i kako da budem bolji. Ono što ljudi ne znaju su posljedice takvog pristupa, a to je nedostatak socijalnog života, a i česte situacije kada ispaštaju moji najbliži. Ali to je cijena mog uspjeha koju svjesno plaćam.
Radiosarajevo.ba: Razgovarali smo prije godinu dana, uoči vaše izložbe u Berlinu i tada smo došli do zaključka da je vaša stvaralačka energija neiscrpna, da kvantitet vaših radova mnoge začuđuje. Vi ste tada rekli da je kvantitet neizbježan ukoliko želimo ostvariti kvalitet. Da li se u međuvremenu promijenio vaš stav?
Rikardo Druškić: Moj stav prema kvantitetu se nije promjenio. I dalje radim svakodnevno. I ovo će biti moja do sada najproduktivnija godina. Kako drugačije napredovati nego konstantnim radom? Ipak moram biti iskren i reći da za predstojeću 2019. godinu planiram raditi puno veće formate, što će rezultirati time da će radova biti manje, ali bit će puno bolji. Također, trudim se ne postavljati sebe kao parametar kada donosim sud o dešavanjima izvan sebe, već pokušavam biti što objektivniji i pošteniji. Svaki umjetnik i umjetnica imaju svoj način rada, i ukoliko su u tome iskreni i predani, mislim da tu nema problema.
Radiosarajevo.ba: Osim u galerijama i brojnim interijerima, vaše radove možemo gledati i na muralima, ne samo u Sarajevu. Ljetos smo bili svjedoci pokušaja gradskih i kantonalnih vlasti da se obračunaju s „vizuanim zagađenjem grada“, krenuvši od grafita. Kako gledate na to?
Rikardo Druškić: Mislim da potpisima i ličnoj promociji nije mjesto na zgradama od javnog značaja. Otkud uopšte nekom pravo da dođe, uzme sprej i po nečijoj imovini, nečemu što njemu ili njoj ne pripada, se poptisuje? To nije umjetnost. Ali, moramo uzeti širu sliku kako bi situaciju shvatili objektivnije. Možda takve radnje nisu umjetnost, ali sigurno jesu plod mladalačkog bunta, koji se iskren. Ti potpisi su posljedica, nikako uzrok. Svakako se u posljednje vrijeme trudim da shvatam, a da ne osuđujem i mislim da bi svi trebali tako raditi. Murala u Sarajevu skoro da i nema. Generalno mislim da Sarajevo ima puno veće probleme od vizualnog zagađenja.
Radiosarajevo.ba: Vaši radovi imaju brojne poklonike, što se vidi ne samo na društvenim mrežama, već i u stvarnom životu. Želim reći – prisutni ste i vidljivi. Koliko je truda potrebno da bi se to postiglo?
Rikardo Druškić: Ljudi kada vide jednu uspješnu osobu (ovdje ne pričam o sebi), oni vide samo ono površno što s time ide. Siguran sam da velika većina ljudi ne razmišlja o količini odricanja koja je potrebna da bi se dosegao neki određeni nivo, pa da za nekog možeš reći da je uspješan ili uspješna. Kao puno mlađi i manje vrijedan nego što sam sad, pričao sam o talentu kao najbitnijem faktoru za dobrog umjetnika. Danas, kada imam malo više godina i puno više iskustva, mogu reći da je talenat samo oruđe koje će bez rada ostati neiskorišteno i upropašteno. Maloprije sam već napisao – moj radni dan traje od momenta kada se probudim do momenta kada zaspim. Naravno da postoje trenuci odmora, ali umjetnost je sveprisutna, nekad ne na svjesnom već na podsvjesnom nivou. Ne bih da me neko pogrešno shvati i da kaže da “kukam”. Meni su ovaj način rada, ova radna etika pomogli da se razvijem u osobu na koju sam ponosan. To prije nisam nikada mogao reći za sebe.