“Samo se srcem jasno vidi“

August 11, 2021 / Uncategorized / 0 Comments /

Moj mural “Samo se srcem jasno vidi“ u srbijanskom Blicu: “U srcu Evrope zidovi ulepšani muralima umetnika sa Balkana: Poruke koje nose važnije su od svake politike“ https://www.blic.rs/slobodno-vreme/vesti/u-srcu-evrope-zidovi-ulepsani-muralima-umetnika-sa-balkana-poruke-koje-nose-vaznije/nqy3rfy?fbclid=IwAR3uJHGAmc3m9qr027mRb6ntI8QGJ-myX80MnMRse9G5m524pKfiEf0Bj5A

 

Slika može predstavljati Rikardo Druskic i na otvorenom


“Buđenje solidarnosti`

August 11, 2021 / Uncategorized / 0 Comments /
Dragi moji, projekat “Buđenje solidarnosti“, koji je započet prošle godine u augustu je završen. Posljednji grad od pet u kojima smo bili je Sarajevo. Ovaj mural, koji je zajednički autorski rad Vedran Poricanin, Benjamin Cengic i mene, možete pogledati i uživo na školi za djecu “Vladimir Nazor“.
O samom projektu ću pisati sljedeće sedmice. Za sada pogledajte finalni rad. Rad je prilagođen djeci, nacrtan i zamišljen u formi bajke, a glavna tema je Sarajevo:
Slika može predstavljati na otvorenom

“Dok je meditirao, Buda je plovio kosmosom i zamišljao svijet u kojem se ljudi vole“

August 11, 2021 / Uncategorized / 0 Comments /
Mislim da me nijedno platno više nije namučilo od ovoga. Skoro dva mjeseca su mi bila potrebna da dovršim ovaj rad ali u konačnici sam prezadovoljan kako je ispao. Svijet kakvim ga ja zamišljam; bez ega, živimo život zajedno, a ne jedni protiv drugih.
“Dok je meditirao, Buda je plovio kosmosom i zamišljao svijet u kojem se ljudi vole“ – Rikardo Druskic 2021
Može biti umjetnost

Čarobna šuma

April 3, 2021 / Uncategorized / 0 Comments /
Čarobna šuma – mural naslikan u Trnovu na sedamdeset metara dugom zidu, zajedno sa 

Vedran Poricanin.


Rad je bio na temu mira, zamislili smo ga u obliku bajke, s razlogom.

168648875_10159054453321203_1391985950350290784_n

“Bilo je to jedno davno“

March 22, 2021 / Uncategorized / 0 Comments /

147060113_10158925300636203_1735794069066696579_o


Umjetnik Rikardo Druškić novac od izložbe “Buđenje svijesti” donira udruženju Pomozi.ba

March 22, 2021 / Uncategorized / 0 Comments /

Nastavak ciklusa izložbi “Buđenje svijesti” umjetnika Rikarda Druškića je završen i riječ je o humanitarnom projektu u okviru kojeg će skupljeni novac od 4.000 KM biti doniran organizaciji Pomozi.ba.

Kako je za Klix.ba kazao umjetnik Rikardo Druškić, “Buđenje svijesti” je projekt kroz koji umjetnost služi kao generatori pozitivnih društvenih promjena. Zasnovan je na povezivanju različitih pojedinaca i organizacija za stvaranje kulturne platforme kroz koju se promišlja o pozitivnim društvenim vrijednostima.

“Cilj ove priče je jačanje svijesti na svim nivoima i razvijanje empatije, solidarnosti, ljubavi i poštovanja kao temelja zdravog društva. Umjetnost je put oplemenjivanja društvene stvarnosti i medij koji pomaže da se svaki glas našeg društva čuje. ‘Buđenje svijesti’ je ciklus kojeg sam pokrenuo prije dvije godine, ali sam ga kasnije počeo svjesno ponavljati i ubacivati u razne druge projekte na kojima sam radio”, kazao je Druškić.

Rikardo Druškić i Elma Hodžić
Rikardo Druškić i Elma Hodžić

Jedan od ovakvih projekata bile je i ranija izložba iz ovog ciklusa.

“Nju sam na početku pandemije organizovao sa kolegama Elmom Hodžić i Dinom Aganovićem, a u saradnji za Pomozi.ba. Projekat je imao izvanredan odaziv, jer smo na kraju skupili preko 5.000 KM, a u kampanju se uključila EU, njen predsjedavajući Johann Sattler, švedska ambasadorica u BiH Johanna Stromquist, te mnogi drugi ljudi dobre volje”, kazao nam je Druškić.

Djelo Hane Dujmović
Djelo Hane Dujmović

Ove godine, kako je naglasio, on i njegova kolegica Elma Hodžić, odlučili su izložiti i pokazati radove tri mlade i talentovane umjetnice – Rebeke Abdagić, Hane Dujmović i Eldine Kožljak.

Djelo Rebeke Abdagić
Djelo Rebeke Abdagić

“Nakon što smo stupili u kontakt s njima, ja sam imao online sastanak sa IT kompanijom Mistral, koja je pristala da bude dio projekta. Mistral je tako u sklopu novogodišnjih praznika svojim uposlenicima poklonio 80 radova, digitalno printanih i uramljenih – djela naše tri umjetnice. One su pristale svojim radom podržati ideju, bez honorara. Mistral je odlučio učestvovati sa 4.000 KM, koji će nakon što se oduzmu troškovi produkcije biti uplaćeni na račun udruženja Pomozi.ba”, pojasnio nam je Rikardo.

Djelo Eldine Kožljak

“Zlatne niti“

March 22, 2021 / Uncategorized / 0 Comments /
U mom posljednjem obraćanju za ovu godinu predstavit ću vam I svoj najdraži rad u 2020; “Folie a Deux (Zlatne niti)“ . Rad sam nacrtao još ljetos, no tek sam nedavno imao prostor da mu se posvetim I dam mu život, obojivši ga.
Sve moje želje sa kraja prošle godine ostvarile su se. Porodica je živa I zdrava. Konekcija sa duhovnom stranom je kakva želim da bude; intimna I lična, ali nikad veća. Moja umjetnost je svakim danom sve bolja I bolja. Ovo je bila godina u kojoj sam dobio priliku da se formi murala konačno puno više posvetim, a razultat toga jeste 5 velikih radova koje sam oslikao u 5 različitih BH gradova. Ja sam bolji čovjek; prvo prema sebi, pa prema drugima. Moja ovozemaljska svrha mi je u ovoj godini postala jasnija. Nju sam pronašao radeći projekat “Buđenje svijesti“ sa početka pandemije. Našao sam konkretan način kako mogu činiti veće dobro. Posebno mi se u toj ideji dopada njen koncept. On dopušta svakom čovjeku da se u isti uključi I osjeti se dobro jer u konačnici zna da je uradio pravu stvar; pomogao onima koji imaju manje od njega. Mislim da to moramo raditi svi, to je naša ovozemaljska dužnost. Također, jedna od mojih intimnih želja, koju nisam ni sa kim dijelio, jeste bila da se više otvorim prema ljudima. Posljedica toga su nove energije u mom životu, od kojih su nekolicina postali dio moje svakodnevnice, moji prijatelji.
Puno toga u našim životima ovisi o nama. Većina mladih ljudi je prepuštena fatalizmu, bez da su toga I svjesni. Vjerujem da kreiramo sopstvenu stvarnost svakodnevno, odlukama koje donosimo. Najveći problem je, kako mogu primjetiti, što ljudi neće da se žrtvuju. Neće da žrtvuju sadašnjost, kako bi budućnost bila bolja. Ironija toga jeste nekvalitet sadašnjosti u kojoj se nalaze. Ljudi biraju alkohol, površna druženja, biraju da tračaju I sude o drugim životima iz straha da pogledaju u sopstveni. Ne mogu pričati dalje od Sarajeva, ali ovdje sam odrastao i znam koliko je nezadoljstva u ljudima. Sarajlije su pravi “hejteri“. Nema tu lične krivice u mojim očima. Jasno je meni da smo mi kao društvo i kao država na dnu. Iz toga I prozilazi taj filter kroz koji ljudi gledaju na svoje okruženje. Nažalost, ovdje velika većina bira da traži nešto loše u drugom, umjesto da uradi nešto konkretno za sebe. Tužna je činjenica što ne znaju da sve loše što vide u drugima su njihove projekcije sopstvenih mana I nedostataka.
Šta želim reći?
Želim reći da život moze biti ljepši, može imati dublji smisao. Taj smisao se nalazi u nama I nigdje drugo. Moja najveća želja za novu godinu jeste da svi moji prijatelji koji su mi govorili sa koliko težine I tereta žive, pronađu svoj put. Nemamo svi iste mogućnosti. Ja ne mogu nikada raditi stvari koje radi Elon Musk, ali svi imamo svoj potencijal. Ukoliko želimo ostvariti taj potencijal, ukoliko želimo raditi na soptvenoj individuaciji, onda se moramo odmaći od grupnog identiteta, od tribalizma i pozabaviti se sobom. Moramo uzeti teret u sadašnjosti, kako bi budućnost bila smislenija I bolja . Objektivno, živimo u daleko najboljem trenutku u historiji čovjecanstva. Najveći razlog tome su industrijska revolucija, tehnološka otkrića I rekao bih internet. Čovjek iz niže srednje klase u Evropi ima bolje osnovne uslove za život nego kraljevska porodica iz 17. stoljeća. Jedno je sigurno, progres je ogroman I očit, a mjesta za napredak još uvijek ima puno. Savremeni život nam to omogućuje. Sva znanja iz prošlosti, sve misli velikih umova su nam na dohvat ruke. Mi smo prva generacija koja to za sebe može da kaže.
Niko nam ne brani da svaki dan provedemo sat vremena čitajući, plus dodatni sat da provedemo istraživajući internet sa temama koje su bitne I korisne. Niko nam ne brani da se bavimo sportom, da pokušavamo što zdravije jesti, da meditiramo ili radimo Yogu. Ovdje ljudima generalno fali discipline. Pogledajte šta je disciplina donijela Njemackoj, nordijskim zemljama, Kini ili Japanu. Jako male stvari na dnevnoj bazi kada se implementiraju, na godišnjem nivou mogu učiniti veliku razliku. Tako napredak I počinje; malim zadacima čije nam obavljanje daje sigurnost za sljedeće koji će biti veći I važniji nego prethodni. Ne može se odjednom život promijeniti.
Za kraj, zahvalio bih se, prvo Bogu, što je uvijek uz mene I daje mi snagu, pravac I svjetlost na tom pravcu. Sretan sam I ponizan kada pogledam koliko prelijepih trenutaka je bilo I u ovoj, prečudno-kolektivno lošoj 2020 godini. Hvala mojoj porodici I mojim prijateljima što su uz mene, što trpe često moj jako težak temperament I intezivnu osobnost. Hvala svima vama koji pratite moj rad, čitate moje postove, dijelite ih, komentarišete. Sretan sam što se osjećam kao da ne slikam samo zbog sebe, već imam osjećaj odgovornosti I prema vama, svom gradu I svojoj države.

Intervju za Urban Magazin

December 15, 2020 / Uncategorized / 0 Comments /

Za početak jedno standarno pitanje. Kada i kako je sve to počelo?

 

Sve je počelo mojim rođenjem, a rekao bih i prije toga, onog momenta kada su se upoznali moj roditelji. Pored toga što vjerujem da me je genetika oblikovala, svako moje životno iskustvo me činilo čovjekom kakav danas jesam. Taj čovjek je filter kroz koji se viša sila (kosmos) u vidu umjetnosti izražava I prenosi poruke. To izražavanje je bilo proces u kojem je podsvijest pričala i manifestovala se u svjesno ali, opet, često apstraktno. Zbog toga mi je na početku bilo teško shvatiti šta ja to zapravo radim. Sada mi je moj životni put puno jasniji, a poruke koje dobivam puno konkretnije. Plod toga jeste i mnogo bolji filter, a samim tim i kvalitetnija umjetnost koja kroz njega prolazi.

Umjetnici stvaraju iz određenog trenutka, određenog iskustva…kada je riječ o Vašem stvaralaštvu, kada i kako se ideja o novom radu „rađa“? Je li to određeni proces za koji treba vremena da se „slegne“ ili je stvar trenutka?

 

Moja umjetnost je moj vodič u potrazi za smislom života i istinom koja me na tom putu pokreće. Život gledam kroz umjetnost, a umjetnost kroz život. Moj kreativni proces najčešče protiče spontano, na jednom intutivno-apstraktnom nivou. To znači da skoro nikad nemam predumišljaj o temi koju želim obraditi, već pustim da me viša sila do te teme odvede. Ljubav, strah, duhovnost, empatija osnovni su pokretači mog kreativnog procesa. Moj rad rezultat je moje introspekcije koja se odvija na svjesnim i na podsvjesnim nivoima, ali i tema koje istražujem. Wassily Kandinsky u svojoj knjizi „O duhovnom u umjetnosti“  kaže: „Svaki umjetnik je dijete svog vremena, a njegova umjetnost je majka njegovih osjećaja.“ U mom  slučaju istinit je samo ovaj drugi dio, dok bi se o prvom dalo raspravljati. Kada neko prenosi informacije i povezuje ih u logičke strukture, čini to u granicama emocionalno-duhovnog sloja, ili, da kažem jednostavnije – svijet prepoznajemo najprije osjećajima, a tek onda mislima. Takva je i moja umjetnost. Posmatrač je prvo osjeti, a zatim ima vremena da o njoj razmisli.

 

Tradicionalnu tehniku kombinujete sa digitalnom…Možete li na opisati proces nastajanja vaših radova?

 

Kombinovanje tradiocionalne (crtanje) sa digitalnom (photoshop) tehnikom je moja prošlost. Tako sam se izražavao na svojim počecima. Ta kombinacija mi je omogućavala veliku efikasnost i produktivnost, te mi davala dinamiku koja je mom biću tada bila potrebna. Kako starim, sve više učim da smirim svoje intezivne emocije i misli, te uspijevam da se prebacim na slikarstvo za koje je potrebno puno više strpljenja. Tranzicija, na početku, nije bila nimalo ugodna. Nisam se dobro snalazio u slikanju ali sam, kako je vrijeme prolazilo, počeo da ovladavam tehnikom. Bivalo mi je lakše da se izrazim, a radovi su postajali puno kompleksniji i bolji. Danas uživam u posmatranju svog skoro svakodnevnog napretka. 

]

 

Koliko vam je pomoglo, ili nije pomoglo to što niste završili likovnu akademiju?

 

Moj karakter je takav da nikada nije priznavao nametnuti autoritet. Kad sam bio mlad, to je bio školski sistem. Nesvjesno sam uvijek znao da me on ograničava, te sam mu se uvijek jako i oštro, suprotstavljao. Najviše su zbog toga ispaštali moji roditelji, ali vjerujem da sada mogu biti sretni i zadovoljni. Posljedice takvog temperamenta za mene su bile u vidu vrlo intezivne (ekstremne) mladosti. Sada sam već naučio kako da iz svega izvučem najviše a da niko ne ispašta. To je bila moja vrlo bitna pobjeda. Kako starim, animozitet prema sistemu biva samo većim, pa tako vjerujem da bi odlazak na Akademiju bio mukotrpno iskustvo za mene, a posebno za profesore. Ja sam vuk samotnjak. Ovo je moj put. Ja na njemu koračam sam, gradeći sopstveni sistem vrijednosti i zanimanja. Taj put je bio ključan u procesu individuacijekoji, vjerujem, da na nekom nivou i dalje traje.UM6  

 

Nazivi Vaših radova najčešće pokazuju da su u njima utkane Vaše emocije, razmišljanja i odnos prema svijetu…Svaki ima neku poruku….

 

Moja umjetnost je autobiografska. Zbog toga što je najčešće intimna, moje akademske kolege često moj rad nazivaju pežorativno, te kažu da je on samo „dekorativan“. To je zato što se ne uklapa u savremeni okvir umjetnosti i premise koja kaže da svaka ozbiljna umjetnost mora da bude politička ili socijalno angažirana. Ja se s tim ne slažem. Smatram takvu misao vrlo pretencioznom. Za mene je umjetnost puno veća od čovjeka i njegovog intelekta. Kroz taj primjer možemo shvatiti razlog velike polarizacije koja se dešava na svijetu. Danas postoji jako malo poštovanja i razumijevanja, koje su preduslov za dobre ljudske odnose. Ljudi ne vide dalje od svog grupnog identiteta, a vrlo često je taj identitet danas radikalna ideologija. Ljudi moraju shvatiti da postoje različiti karakteri, temperamenti i da ne možemo svi isto razmišljati. U krajnjem slučaju, upravo taj diverzitet jeste veliko čovječije blago. Moramo naučiti uvažavati jedni druge, sa svim razlikama. Trebamo slušati šta neko, ko je poptuno drugačiji od nas, ima da kaže. Na moju sreću, teme o kojima ja pričam su teme koje obične ljude zanimaju. To su teme ljubavi, poštovanja, širenja dobrote, istine, duhovnosti. Teme za koje je savremeni čovjek, najčešće, uskraćen. Također, mogu biti sretan što sam izbjegao umjetničku zamku elitizma. To je jedan od glavnih razloga zašto se ljudi mogu poistovijetiti sa mojom pričom, jer je smatraju na nekin način i svojom. Što se tiče poruka u mojim radovima, one su se mijenjale zajedno sa mnom. Kako sam ja postajao ozbiljniji, zreliji i pametniji, tako su se i one mijenjale, zajedno sa mnom, u sinhronicitetu. 

 

Znam da je to teško, ali možete li izdvojiti rad koji Vam je do sada najdraži, i na koji ste posebno ponosni? 

 

Moram biti iskren i reći da sam svojom umjetničkom biografijom presretan. Na tome sam neizmjerno zahvalan Bogu, a onda svojim roditeljima i prijateljima koji su bili uz mene tokom čitavog procesa koji i dalje traje. Ipak, u svom tom bogatstvu jedan rad se ističe. To je mural koji sam prošle godine oslikao u centru Brisela. Njegov naziv je „Samo se srcem jasno vidi“, a njega je otvorila tadadašnja predsjedavajuća EU, Frederica Mogherini. Taj rad stoji kao podsjetnik Evropi isvijetu da u Bosni nada u bolje sutra nije nestala. Njeni nosioci smo mi, mladi ljudi koji se ne želimo predati.  Nedavno je taj mural izabran kao jedan od pet najboljih briselskih murala.

123101589_10158660445726203_5183157940336823126_o

 

Koliko su nagrade, kojih nije malo, važne kao podsticaj za Vaš rad?

 

Kada sam tek započinjao da se izražavam bio sam mlad I nesiguran. Nagrade su mi bile važne i činile su me, makar trenutno, sretnim i više sigurnim u svoj rad. One su mi bile podsticaj i davale mi krila. Ipak, od tada sam se promijenio. Između ostalog, moj sistem vrijednosti je drugačiji. Danas me više zanima da svoju umjetnost koristim kao platformu za činjenje višeg dobra. Jedan dio mog rada je intiman i ličan, i on će zauvijek ostati takav, ali drugi je, ništa manje bitan, ju službi zajednice. Imam sreću da moj rad prati veliki broj ljudi. To mi stvara zadovoljstvo ali i osjećaj tereta koji svjesno prihvatam. Svoj zadatak sam shvatio vrlo ozbiljno, te se često osjećam kao čovjek na misiji. Moja misija je da budem prenosnik ideje „buđenja svijesti“. Savremeni čovjek zaslijepljen materijalizmom budan spava. U tom hodajućem polusnu počeli smo uništavati prirodu, prestali smo voljeti ljude, a počeli obožavati objekte. Nije ni čudo što onda imamo generaciju lažno nasmijanih mladih ljudi, koji bez cilja svijetom lutaju. Niče je u 19. stoljeću famozno uzviknuo „Bog je mrtav!”, a ovo danas su posljedice toga. 

119731553_10158560084521203_1720691962127495487_o

 

“Buđenje solidarnosti”-projekat čiji cilj je da probudi dobrotu u svakome od nas…Ovaj projekat je nastao kao plod zajedničke ideje Elme Hodžić kustosice Historijskog muzeja i Vas….Počeo je u junu, u mnogim bh gradovima i uskoro se završava…kakvi su utisci, je li „probudio svijest“ i ostvario postavljeni cilj?

 

Projekat „Buđenje solidarnosti“ je ideja Elme Hodzic i mene, koja je nastala nedugo nakon humanitarnog projekta koji smo realizovali u saradnji sa Pomozi.ba. Budući da volimo raditi skupa, kao i to da nam volje, snage i energije ne nedostaje, odlučili smo, prvo na nivou apstrakcije, da ćemo nastaviti dalje, a onda i u vidu konkretizacije te ideje kroz ovaj projekat. Uporedo, izložbu „Buđenje svijesti“ primijetio je Johann Sattler, ambasador EU u Bosni i Hercegovini, kao i Evropska Unija. Pozvani smo na sastanak, na kojem smo dogovorili saradnju u periodu koji slijedi. To je bilo odmah poslije lockdowna. Oboje smo se složili da je jako bitno pokušati održati duh građana/ki, a mi smo to pokušali uraditi kroz ovaj projekat. On je tako i zamišljen. Cilj projekta „Buđenje solidarnosti“ je zajedničko razmišljanje o modelima solidarnosti i korištenje umjetnosti kao platforme za prevazilaženje kriza. 

Prije dolaska u svaki od gradova, rađene su online radionice sa aktivistima-kinjama sa kojima bismo kroz razgovor dolazili do motiva koje bih ja kasnije implementirao na sam rad. Poslije oslikavanja murala, desile bi se i radionice uživo sa ljudima iz tih gradova (Goražde, Trebinje, Zenica i Derventa), na kojima bi se razgovaralo o iskustvima za vrijeme pandemije, o raznim drugim temama koje se tiču naše države i naših gradova, te kako uslove za život u istim promijeniti na bolje. Imao sam veliku sreću upoznati neke vrlo mlade, zdrave ljude koji su me odmah,na prvu, kupili svojom strastvenošću, te željom da svoje lokalne zajednice učine boljim. 

Od samog početka sam znao da je ovaj projekat odličan za mene. Dobio sam priliku da oslikam 5 velikih murala u 5 različitih gradova. Za to sve dobijam i honorar koji, u ovoj „COVID-19“ godini, nije zanemariv. Ipak, htio sam se odmaći od sebe, a za to mi je bilo potrebno vrijeme. Sada vidim širu sliku jasnije. U svakom od gradova ostavili smo nešto trajno –umjetnost kao ostavštinu, zajedno sa porukama koje uvijek ponavljam i naglašavam. One se tiču, prije svega, prihvatanja, razumijevanja drugih ljudi. One se tiču tema solidarnosti, tema buđenja svijesti. Primio sam pregršt prelijepih poruka od ljudi širom BiH. Nikad više, rekao bih. Zidovi, koji su bili sivi, tmurni, sada su puni života. Ostavili smo podsjetnik da je umjetnost uvijek tu, pogotovo u vremenu kolektivne tame. Kroz čitav projekat imao sam nesebičnu pomoć mladog sarajevskog umjetnika u usponu, Vedrana Poričanina.

118727142_10158519493891203_346435310020006013_o

 

U jednom od Vaših postova na Facebooku rekli ste da „mijenjanje svijeta počinje

od mijenjanja sebe“. Možemo li mi, kao pojedinci zaista mijenjati svijet?

 

Mladi ljudi, često zaneseni u svom mesijanskom zanosu, žele mijenjati svijet. Iako vjerujem da ta namjera suštinski jeste čista, ona je nemoguća. Ideja za koju se ja zalažem, a za koju ne tvrdim da je univerzalna istina, jeste ta da mijenjanje svijeta počinje od mijenjanja sebe. Možda ja previše radikalno razmišljam, možda sam previše grub, ali ne vidim kako će osoba koja nema cilj, nema dublji smisao svog bitka, nemu čvrstu strukturu svog života, a prečesto svoju `sreću` nalazi u životu opijata i površnih trenutaka, mijenjati svijet. Takvih ljudi je jako puno. Za novi, bolji svijet, nama treba nova svijest! Trebaju nam ljudi koji se bave sobom, rade na sebi, čine dobro drugima I sebi. Najlakše je živjeti život svakodnevnice, konformizam popraćen kapitalizmom i konzumerizmom. U takvom svijetu, čovjek životari od danas do sutra, tražeći sreću koju dobija u milisekundama, a uvijek želi više i još. To je linija manjeg otpora na koju, nažalost, velika većina pristaje. Posljedica toga su površni ljudi, lažni odnosi i prijateljstva, lažni Instagram I Facebook osmijesi; posljedica toga jeste da imamo robove umjesto ljudi koji razmišljaju svojom glavom; posljedica toga je globalna tuga, koja se vidi i osjeti u ljudima širom svijeta. 

Pokretači promjena trebamo biti mi, mladi ljudi koji se bave sobom, koji čine svoje mikro zajednice boljim. To su čvrste, konkretne stvari koje svako od nas, unutar domena svojih mogućnosti, može uraditi. U konačnici, te nove, poboljšane mikro zajednice će učiniti i planetu Zemlju i boravak na istoj boljim.

 

Lubav prema čovjeku često pokazujete i na konkretan način. Humanitarnim izložbama i prodajom svojih radova prikupljate sredstva i usmjeravate ih tamo gdje su najpotrebnija…

Ja to smatram svojom dužnošću. Zašto bih ja imao a neko drugi ne? Nisam pobornik ideje radikalnog egaliterizma. Mislim da onu svojoj evolucijskoj osnovi nije realan, ali smatram da svi ljudi trebaju raditi jedni za druge, te oni koji imaju više dati onima koji imaju manje. To ne mislim samo na materijalno, već i na duhovno. To pokušavam uraditi sa projektom „Buđenje svijesti“. Želim da to vremenom postane platforma čiji će osnovni zadatak biti širenje dobrog. Nažalost, za mnoge u našoj državi, to činjenje dobrog se najviše ogleda u materijalnoj pomoći, a ja mogu biti sretan da sam kroz svoju umjetnost imao priliku tim ljudima pomoći. U budućnosti želim da projekat postane jedan mali pokret, u koji će se svi ljudi dobre volje moći uključiti. Ja ću od sada biti samo jedan od članova tima, a priliku da izlažu će dobiti drugi, manje poznati autori i autorice. 

99094649_10158206879546203_4806744676889526272_n

 

U neobaveznom ćaskanju, rekli ste mi da volite prirodu i da rado idete na planinu…Koliko priroda utiče na Vašu umjetnost i koliko umjetnost utiče na Vaš odnos prema prirodi?

 

Priroda je jedna od mojih najvećih istina. Prema njoj osjećam ogromno poštovanje i divljenje. Uz odlaske u prirodu počeo sam da se mijenjam. Otkrio sam tada jednu drugu životnu dinamiku, otkrio sam ljude koji žive po drugim energetskim zakonima. To su bili zakoni koji su meni više odgovarali od onih gradskih koji su unosili nemir u moje svakako nemirno biće. Priroda mi je također pomogla dajući mi hrabrost da priđem bliže Bogu, čime je u konačnici i počelo moje buđenje. Sada uživam u miru koji mi odlasci tamo daju, a posebno uživam šetajući sam. Kada sam sam, tada mogu više da joj se posvetim i povežem sa njom. Uživam u tome da slušam vjetar ili cvrkut ptica, uživam u vjetru i plesu lišća. To je dimenzija koja me posebno obogaćuje i daje osjećaj jedinstva sa cijelim kosmosom, koji mi često u gradu fali. 

 

Kaže se da je u životu sve stvar izbora. Koji je Vaš izbor?

Moj izbor je da svakodnevno radim na sebi. Ne želim da gubim vrijeme na trivijalnosti. Želim, čineći sebe boljim, činiti svoju zajednicu boljom. Moj izbor je da dobro bude moja vodilja. Želim biti dobar sin, brat, prijatelj, građanin, umjetnik, a u svakom trenutku znati da su to ovozemaljske idenfitikacije od kojih sam puno više. Moj izbor je da sve što želim za sebe pokušam dati drugima. Ljubav. Poštovanje. Razumijevanje. Moj izbor je da slušam svoje biće, da se volim i poštujem. Želim živjeti ovaj život kao da je jedini koji ću ikada imati. Tako se I ponašam. Živim život punim plućima, zahvalan Bogu na svakom trenutku, i dobrom, i lošem. Trudim se u konačnici biti dobra i časna osoba, iako ne mogu pobjeći od toga da čovjek sam od krvi i mesa, sa grijehom u sebi.


“Pinokio je imao bujnu maštu“

November 25, 2020 / Uncategorized / 0 Comments /
Prije nego što počnem pisati ovaj tekst, pažljiv kakav jesam, volio bih reći da ovi tekstovi ne moraju biti tačni. Ovo su moje opservacije, često artikulisane kroz misli nekih od velikih umova naše današnjice I proslošti. Ovo je moja istina, zasnovana na mojim žiovtnim iskustvima. Cilj ovih tekstova, koliko god je to moguće, da budu pokretači nekih mikro promjena, kao I to da ukažu na individualnu važnost u građenju boljeg društva. To će uveliko zavisiti od 2 stavke; smislenosti tekstova, kao I vašoj otvorenosti ili zatvorenosti prema ovim tekstovima.
Moj kreativni proces najčešče protiče spontano, na jednom intutivno-apstraktnom nivou. To znači da skoro nikad nemam predumišljaj o temi koju želim obraditi, već pustim da me viša sila do te teme odvede. Tako je bilo I sa ovim radom. Počeo sam crtati bez neke ideje šta želim reći. Dok sam započinjao rad, crtajući skicu, napamet mi se pojavio Pinokio, a nakon toga I vizija gdje želim krenuti dalje.
Priču o Pinokiju znamo skoro svi. To je najpopularniji animarinani film, poslije Kralja lavova, svih vremena. Pinokio je bio drveni lutak, koji je silno htio postati pravi dječak, a kada bi lagao, narastao bi mu nos. Ovaj motiv postao je sinonim za laganje koji se danas koristi u svakodnevnom govoru, a koji ću uzeti kao centralni motiv ovog rada. Priča o Pinokiju je puno komplexnija, ona je psihološka priča o transformaciji lika, ona je priča o borbi izmedju dobra I zla.
Ovaj rad poentira važnost govorenja istine, ili barem ne laganja, budući da je pojam istine često vrlo apstraktan.
Šta je istina?
Za mene je istina jedan od dva sveta pojma; Istina (smisao) I Ljubav. Za njima sam čitav život tragao. Griješio sam. Tražio sam ih na pogrešnim mjestima, u drugim ljudima. Sve “moje“ istine su bile u meni. Ljubav je bila u meni. Istina je bila u meni. Zapravo, sva pitanja koja se tiču nas samih, a na koja tražimo odgovor, u nama su. Bitno je znati gdje I kako tražiti. Bitno je naučiti slušati naše tijelo, naše često vrlo zbrkane emocije. Moja istina su Bog (unutrašnja) I umjetnost (vanjska), koja mi služi kao platforma za činjenje višeg dobra.
Istina nam daje integritet, hrabrost, gradi karakter, čini nas boljim osobama. Ona je put kojim trebamo krenuti kada je mračno. Istina unosi red u nered. Ona je jedan od osnovih pojmova u filozofiji I teologiji. Rizik od ne govorenje istine dolazi sa velikom cijenom. To najbolje mozemo vidjeti mi, Bosanci I Hercegovci, šta nam je šutnja donijela. Naša istina je ona puna boli I nepravde, ali mi I dalje šutimo I trpimo. Na svu sreću, jučer smo vrisnuli; glasno I jasno!
Na socijalnom nivou, istina je spoznaja situacije koja odgovara stvarnosti. Ona je temelj svakog odnosa, s pretpostavkom istine ulazimo u svaki novi odnos. Govoriti istinu je krucijalno za svaku autentničnu komunikaciju. Kada istina ne bi bila očekivana, ne bi puno vremena prošlo kada bi se ljudska komunikacija raspala, a sa njom I temelji društva u kojem živimo.
Istina je vrlo slojevit pojam, baš kao I ljubav. Svoju priču o Istini, podijelio bih , za sada, na 4 dijela:
Objektivna, subjektivna, unutrašnja I vanjska.
Objektivna istina:
U filozofiji objektivnost je koncept istine, koji postoji nezavisno, odvjeno od individualne subjektivnosti. Objektivna istina, za mene bi morala da postoji I u domenu etike (morala). Najvise je vežem uz nauku I naučne zakone. To je istina, koja bi trebala da važi za sve ljude podjednako.
Subjektivna istina:
Subjektivna istina je individualna. Ona je skup naših uvjerenja, ideala, emocija, kojima mi, kroz naš život, dajemo postojanost. Rekao bih da postoje individualne I kolektivne subjektivne istine. Kolektivne subjektivne istine tiču se veće skupine ljudi, kao npr nacije ili države. Jedna takva kolektivna istina bi bila: “ Njemci su vrijedan narod.“.
Unutrašnja istina:
Unutrašnja istina je indivualni pogled na sebe. Ona se nalazi u nama i kao takva, intimna je. Unutrašnja istina je takodjer povezana sa našim ličnim odgovorom na pitanje o “Šta je smisao života?“, za kojim većina I dalje traga. Ona je po meni jedna od ključnih pojmova u procesu nastanka nove svijesti, o kojoj često pišem.
Svi imamo potencijal. Potencijal je budućnost. To je ono što možemo da budemo, u najboljem I najgorem slučaju. Najveći broj ljudih koje znam lažni su prema sebi.
Naslov mog prvog rada iz ciklusa “Buđenje svijesti“ je : “Pogled u stvarnost“. Tako je počelo moje buđenje. Stvarnost kao istina o nama samima. Implikacija rada je jasna. Koliko god je moguće udaljiti se od sebe, svojih emocija, a zatim pogledati se opet I uočiti sopstvene nedostatke I mane, koje imamo svi. Niko od nas nije svoja najbolja verzija. Ja sam ih uočio veliki broj. Mnogo mana sam riješio, na nekima I dalje svakodnevno radim, a neke nisam ni počeo da riješavam.
Kao prilog svojoj tvrdnji navest ću i citat Elvina Semrada. On je bio jedan od najuticajnijih I najvoljenijih profesora psihoterapije svoje generacije. Semrad kaže:“ Najveći izvor naše patnje su laži koje govorimo sebi.“,urgirajući baš da budemo iskreni prema sebi, u svakom aspektu svoga iskustva.
Većina ljudi nije spremno na to, nažalost. Teško je sebi priznati svoje nedostatke. Svijet posmatramo iz pozicije u kojoj smo centar svijeta, baš Mi. Sebe smo iz te pozicije nesvjesno mistificirali (više ili manje). Lakše je živjeti linijom manjeg otpora. Moderno-kapitalističko društvo, koje odbacuje metafiziku, a uzima materiju kao najveću istinu, taj otpor čini samo još manjim. Istina, bolna kakva može da bude, prvi je korak za napredak.
Pored toga sto ljudi lažu sebe, oni lažu I svoju okolinu, svoje najbliže, a tome ću pisati u paragrafu ispod.
Vanjska istina:
Vanjska istina je naš odnos prema okruženju. Govoriti istinu za mene je svet čin. Nažalost, vrlo čest sam zbog toga, izmedju ostalog, znao biti okarakterisan kao lud, budala ili potencijalna prijetnja. Ko još danas voli čuti istinu?! Zar nije bolje misliti da su naša nova frizura, naš auto, posao ili partner-ica najbolji. Ljudi su navikli govoriti laž. Navikli su da šute onda kada se istina mora reći, a ona se mora uvijek reći. Jasno I glasno. Njen cilj nije uvijek da unose sreću i mir. Istina je tu da da unese I nemir. To je često težak teret, ali teret koji bi svako od nas morao da uzme na sebe. U nemiru, kada nismo u komfor zoni, tada čovjek ima priliku da najviše napreduje.
Moram reći da se u takvom društvu, u kojem istina nije imperativ, vrlo često ne osjećam najbolje. Osjećam se kao odbačenik, ali ona vrsta odbačenika koja se svojih ideala, svojih istina neče po cijenu pripadnosti grupi odreći. Vrlo često osjetim I ponos, dok izgovaram istine, koje niko ne zeli čuti, jer se ne poklapaju sa lažnom slikom svijeta, koju o sebi i svojoj okolini stvaraju , da bi lakše kroz svijet koračali. Osjetim ponos, jer duboko unutar sebe znam da radim ispravnu stvar, a spreman sam da platim cijenu za to.
U suštini, pored trenutne situacije u kojoj se nalazim, ja želim ljudima, svojim prijateljima-poznanicima, koji su pristali na ovu igru “Laži“, svojim primjerom pokazati da postoji I drugačiji način. To je način, koji nažalost danas najčešće mozemo gledati u filmovima ili serijama.
Kreiramo svoj zivot, svojim odlukama. Početi se ponašati drugačije od društva kojem pripada dolazi sa cijenom. Osoba rizikuje da bude predmet ogovaranja ili u krajnjem slčcaju da bude izbačena iz grupe, ali zar istina, poštenje I čast nisu bitniji od grupne pripadnosti? .
Bitno je imati hrabrost I vjeru u sebe. Ne smijemo pristati na društveno nametnuti moralni prosijek. Za mene često kažu da sam pesimistična osoba. Ne bih se složio s tim. Mislim da sam realan, a da život po svojoj prirodi je surov I okrutan, vrlo često. Kao takav, svjestan sam svojih ograničenja u mijenjaju svoje okoline, bliže ili dalje. Kažu da možemo pomoći samo onoj osobi koja želi da joj se pomogne. Ipak, ono što svi možemo uraditi, ukoliko težimo boljem društvu, jeste da svojim primjerom budemo pokretači promjena.125569927_10158708537966203_153426114957530030_o

Buđenje solidarnosti: Trebinje

November 10, 2020 / Uncategorized / 0 Comments /
Projekat “Buđenje solidarnosti“ bliži se svome kraju. Prošle sedmice smo bili u Derventi, koja je naše pretposljednje odredište, prije Sarajevau kojem će se ovaj projekat I završiti; prvo kroz mural I radionicu a onda I kroz izložbu, koja je planirana da bude u Historijskom muzeju.
O samom projektu do sada nisam pisao. Čekao sam da prođe određeni period, kako bih sam, budući da je I meni ovo prvi projekat ove vrste, mogao donijeti što objektivniji sud.
Sada, kada se on bliži svome kraju, napisat ću više o samom nastanku I njegovim ciljevima.
Projekat “Buđenje solidarnosti“ je ideja Elme Hodzic I mene, koja je nastala, ne zadugo nakon humanitarnog projekta, koji smo realizovali , u saradnji sa Pomozi.ba. Budući da volimo raditi skupa, kao I to da nam volje, snage I energije ne nedostaje, odlučili smo, prvo na nivou apstrakcije , da ćemo nastaviti dalje, a onda I u vidu konktratizacije te ideje, kroz ovaj projekat. Uporedo, izložba“Buđenje svijesti“je primjećena od Johanna Sattlera, ambasadora EU u Bosni i Hercegovini, kao I od strane Europske Unije. Pozvani smo na sastanak, na kojem smo dogovorili saradnju u periodu koji slijedi. To je bilo odmah poslije lockdowna, gdje smo se oboje složili da je jako bitno pokušati održati duh gradjana-ki, a mi smo to pokušali kuraditi roz ovaj projekat. On je tako I zamišljen. Cilj projekta “Budenje solidarnosti“ je zajedničko razmišljanje o modelima solidarnosti i korištenje umjetnosti kao platforme za prevazilaženje kriza.
Prije dolaska u svaki od gradova, rađene su online radionice, sa aktivistima-kinjama, sa kojima bi kroz razgovor dolazili do motiva, koje bih ja kasnije implementirao na sam rad. Poslije oslikavanja murala, desile bi se I radionice uživo sa ljudima iz tih gradova ( Gorazde, Trebinje, Zenica I Derventa), u kojem bi se pričalo o iskustvima za vrijeme pandemije, te o raznim drugim temama koje se tiču naše drzave I naših gradova, te kako uslove za život u istim promjeniti na bolje. Imao sam veliku sreću da upoznam neke vrlo mlade, zdrave ljude, koji su me odmah na prvu kupili svojom strastvenošću, te željom da svoje lokalne zajednice učine boljim.
Od samog starta, znao sam da je ovaj projekat za mene odličan. Dobio sam priliku da oslikam 5 velikih murala u 5 različitih gradova. Za to sve dobijam I honorar, koji u ovoj “covid19“ godini, nije zanemariv. Ipak, htio sam se odmaći od sebe, a za to mi je bilo potrebno vrijeme. Sada vidim jasnije širu sliku. U svakom od gradova ostavili smo nešto trajno; umjetnost kao ostavštinu, zajedno sa porukama, koje uvijek ponavljam I naglašavam. One se tiču prije svega prihvatanja, razumijevanja drugih ljudi. One se tiču tema solidarnosti, tema buđenja svijesti. Puno prelijepih sam poruka primio, od ljudi širom BH, nikad više, rekao bih. Zidove, koji su bili sivi, tmurni, sada su puni života Ostavili smo podsjetnik da je umjetnost uvijek tu, pogotovo u vremenu kolektivne tame.
Kroz čitav projekat imao sam nesebičnu pomoć mladog sarajevskog umjetnika u usponu, Vedrana Poričanina. Naš kreativni proces je bivao sve boljim I boljim kako je vrijeme teklo, a nešto sto ga je najvise obilježilo je njegova efikasnost. Ovaj posljedni mural, koji večeras imate priliku vidjeti, je naše prvo zajedničko autorsko djelo.
Prije nego što objavim post, iskoristio bih ovu priliku, da vas sve koji ne želite izaći na izbore ili imate u sumnje u to da li će te, zamolim da to ipak uradite. Moć je u našim rukama, ili bi to barem tako trebalo da bude. Izlasnost u Općini Centar Sarajevo je 44posto. To je premalo. Svi želimo bolje Sarajevo, bolju Bosnu I Herzegovinu. Neću nikome govoriti za koga da glasa, ali valjda nam je svima jasno kome ni po koju cijenu, ne smijemo dati svoj glas.
Ajmo dozvoliti mladim, obrazovanim ljudima, da ovaj grad I ovu državu učine boljom, ili barem nek dobiju šansu da to pokušaju. Dosta je bilo jeftine, nacionalne retorike. Ovi ljudi nisu sposobni da urade ništa dobro, osim za sebe.
ŽELIM DRŽAVU U KOJOJ ĆE SE ULAGATI U NAUKU I KULTURU.
ŽELIM DRŽAVU KOJU VODE SPOSOBNI LJUDI.
ŽELIM BOLJE SUTRA.
123829133_10158675962641203_1116324247652474166_o