Criticial Review

Asija Ismailovski, istoričarka umjetnosti o djelima Rikarda Druškića

Umjetnik je oduvijek onaj koji promatra društvo, kritikuje ga, bilježi, interpretira, onaj koji ide ukorak s vremenom i hvata se u koštac s promjenama. Rikardo Druškić je upravo jedan takav umjetnik. Onaj koji promatra svijet oko sebe, interpretira ga kroz sebi svojstven umjetnički izraz i kritikuje ga. Kroz svoje radove postaje i hroničar i kritičar, a njegovi radovi postaju mikrokosmosi svakodnevnog života običnog malog čovjeka.

Druškićev umjetnički izraz je, pak, sve samo ne već viđena i dosadna (re)interpetacija svijeta. On je uspješno izbjegao zamku današnjice gdje ne postoji niti jedan i istovremeno postoji mnogo umjetničkih pravaca, ideja i stremljenja. Kroz svoje stvaralaštvo, Druškić provodi posmatrača kroz naizgled imaginarne svjetove čudnih, nesvakidašnjih likova i različitih epizoda u njihovim životima. Kažem naizgled jer to ustvari nisu imaginarni svjetovi, to je svakodnevnica i um čovjeka 21. stoljeća. To nisu nesvakidašnji likovi, to su materijalne ili nematerijalne nemani i dobroćudi koje svakodnevno susrećemo u opipljivom prostoru i često ih ne umijemo opisati i dohvatiti. Upravo to čini Druškić, oslikava nam ono što sami sebi pokušavamo predočiti, što sami pokušavamo biti. Oplemenjuje događaje koji bi tek tako postali dio neprimjetnog ili postali davno prošla vijest, već sljedeći klik miša na internetskim portalima. Kroz apstraktne, figuralne, geometrijske forme na crtežima, digitalnim i analognim, čini nam svijet pristupačnijim i ne tako prolaznim. On oslikava haos 21. stoljeća; užurbanost, ali i pasivnost i indiferentnost ljudi, pretrpane gradove, automobilima nagomilane raskrsnice, mjesta pretrpana otpadom i nepravdom. I zbog nepostojanosti jasne odrednice prostora i vremena na radovima, javlja se magija onog nedorečenog te se stvara veza između svakog posmatrača na svijetu i u oslikanom ludilu može se prepoznati stanovnik Tokija, Nju Jorka, Sarajeva.

Druškićeva tehnika je, prije svega, poigravanje. On se poigrava likovnim izrazom i formom, primjenjujući u radu tehniku crteža i adaptaciju istog u digitalnoj formi. On boje koristi smjelo, ponekad je čitava podloga crteža crna, ponekad bijela, a najčešće su mala polja boja oivičena crnim linijama.

Parcelacija obojenih polja priziva poetiku radova Pola Klea. Zapravo je Druškićev pogled na svijet pomalo kleističan – odrastao, ali još uvijek dječiji, blag, ali smio. Dok se s jedne strane u radovima prepoznaje atmosfera Klea, s druge strane prepoznajemo i atmosferu radova njegovog savremenika Kandinskog. Iako na Druškićevim radovima preovladavaju figuralni prikazi i figuralne i geometrijske forme bivaju isprepletene, upotreba i rasprostiranje linije na crtežu, koja je istovremeno i slobodna i dobro isplanirana, njena dramatičnost i fluidnost nadovezuju se na liniju Kandinskog i preobražavaju je u novi likovni izraz street art poetike.

Druškićevi radovi nam se prije svega učine već viđenim jer nas pri prvom susretu podsjećaju na grafite sa okolnih urbanih zdanja i upravo u toj sličnosti leži centralna simbolika Druškićevog jezika – bunt. Bunt linije i forme, bunt vertikalnih i horizontalnih površina koje se suprostavljaju jedna drugoj, bunt između antropomorfnih, zoomorfnih i floralnih oblika i upravo oslikavajući bunt, Druškić pomiruje suprostavljene strane i stvara ravnotežu i harmoniju nereda. Preuzimajući vizuelnu formu grafita, on preuzima i njihovu simboliku, ali i pomiruje još uvijek tako goruće društveno pitanje (ne)priznavanja ulične umjetnosti kao umjetnosti. Vizuelnu formu grafita preuzima i preobražava u radove na platnu, papiru, virtuelnoj podlozi, ne oduzimajući pri tome simboliku bunta, nego, upravo suprotno, kroz ponekad satirične naslove radova, on je naglašava.

Iako naslovi ukazuju na tematiku radova i objašnjavaju nam ono predstavljeno, oni zapravo i nisu neophodni za njihovo razumijevanje. Koristeći se sa tako puno različitih motiva, vidno, svjesno ili nesvjesno, inspirisan crtanim filmovima njegove generacije, svijetom profesora Baltazara i čudnovatim bićima, bojama i animacijama cartoon network‐a, prikazujući scene gdje iz glave jedne figure polubiljke ‐ polučovjeka raste još jedna glava na kojoj je oko u kojem se rađa još jedna linija i vodi do sljedeće figure koja se pretvara u apsolutnu geometrijsku formu, Druškić pruža posmatraču mogućnost uključivanja u prikazanu scenu, aktivira ga na promišljanje i dopušta mu kreiranje nastavka (ili pak početka) priče. Aktivira posmatrača čiji je vizuelni kapacitet svakodnevno pretrpan raznoraznim slikama – od ikona na mobitelima i računarima, etiketa na proizvodima do ogromnih reklamnih plakata, i uspijeva ga zabaviti novim vizuelnim sadržajem i otvoriti mu mogućnost učešća ili, ustvari, jednostavno ga zabaviti. Upravo zabava je ono čemu jedan posmatrač teži i danas je jako teško zabaviti posmatrača koji aktivno sudjeluje u svijetu gdje informacije putuju brzo i gdje se i od umjetnika očekuje da djeluje brzo i ostaje ukorak s vremenom.

Druškić uspijeva zabaviti posmatrača, ali ne zabavom ispraznog sadržaja. Iako njegovi radovi pronalaze mjesto na galerijskim zidovima, oni uspješno žive život na internet i ostvaruju svoju postojanost u svijetu virtualnog. Druškić, kreirajući vertikalne i horizontalne episode pune neočekivanosti – bilo da se u njih uključimo promatrajući rad s lijeva na desno, s desna na lijevo, povezujući motive i linije odozgo prema dole i obratno, postaje prototip jednog savremenog umjetnika, koji uspijeva u stvaranju života umjetničkim radovima pod okriljem socijalnih mreža. Uvijek su dostupni publici, ali još uvijek nisu dosadni i ne bivaju tek tako prevaziđeni.

Stvarati danas znači boriti se sa ogromnom količinom često nekvalitetnog vizuelnog sadržaja i uvijek biti u utrci s kičem koji postaje najpoželjniji oblik umjetnosti među publikom, jer je rasprostranjen svuda, lako pristupačan i savršeno odgovara tekućem društvenom sistemu. Druškić se uspijeva izboriti i pronaći prostor za svoj kreativni izričaj i, istovremeno uspijeva, koristeći se sasvim izmijenjenim motivima svakodnevog života, zabilježiti svakodnevnicu.

Asija Ismailovski, istoričarka umjetnosti