“Zeleni Čovjek” – Rikardo Druškić 2020

“Zeleni Čovjek” – Rikardo Druškić 2020

Zeleni Čovjek je legendarno biće koje se prvenstveno tumači kao simbol ponovnog rođenja, a predstavlja ciklus novog rasta koji se javlja svakog proljeća. Zeleni čovjek najčešće je prikazan u skulpturi ili drugom prikazu lica koje je sačinjeno od lišća ili u potpunosti okruženo lišćem.

Za mene, Zeleni Čovjek, u kontextu ovog murala, predstavlja rođenje ekološke svijesti. Mi, nažalost, živimo u jednom od najzagađenijih gradova na svijetu. Sarajevo, ali I mnogi dijelovi BiH, zimi su prezagađeni I vrlo štetni za zdravlje svojih stanovnika. Vrijeme je da se pozabavimo ovim problemima. Elementi murala kao što su; vjetrenjače, solarni paneli, pozivaju na buđenje ekološke svijesti!

Smatram da smo mi, ljudi, glavni pokretači promjena na ovom svijetu. One mogu biti dobre ili loše. Mislim da je glavna promjena ona koja treba da dođe iznutra, na nivou svijesti. Želimo li bolju budućnost ove države? Siguran sam da želimo! U tom slučaju, jako je bitno da se svako od nas, u odnosu na svoje mogućnosti, počne doprinositi svojoj zajednici.

Teme očuvanja okoliša, biodiverziteta, energetske efikasnosti su kod nas jos uvijek poprilično nove, ali su jako važne, jer najveća blaga ove države i planete Zemlje generalno, su upravo prirodna bogatstva. Iz ličnog iskustva, mogu da kažem da mi je život puno ljepši, mirniji a njegovo shvatanje puno dublje od momenta kada sam prirodu prihvatio kao jedan od najbitnijih dijelova svoga bića I svoje svijesti. Ona je živi organizam pun namjera I ona ima svoju svijest, koje smo I mi dio. Moramo shvatiti našu ulogu puno bolje. Čovjek nije vladar prirode, iako se tako ponaša. Mi smo mali dio, jednog velikog organizma. Način na koji se ponašamo prema prirodi je odraz našeg unutrašnjeg, duhovnog stanja. Čovječanstvo je u snu I u velikoj boli. Došao je trenutak, nadam se, da se počnemo buditi!

Sada cu napisati par riječi o samom projektu.

Projekat je realiziran u suradnji sa Via Mediom, UNDP-om I Mašinskim fakultetom iz Sarajeva, a pod pokroviteljstvom Švedske ambasade. Za izradu ovog murala sam dobio 20metara visoki zid, koji se nalazi na zgradi Mašinskog fakulteta, a koji se može vidjeti sa Vilsonovog šetalista. Ovo je do sada moj daleko najveći rad I kada se uzmu svi parametri u obzir, jedan od mojih najvažnijih u dosadašnjem stvaralaštvu. Veliku sreću I veliki ponos osječam što sam svom gradu, nakon dugogodišnje želje, poklonio veliki mural. Ovim putem, Izražavam nadu , da ce u budućnosti, urbane umjetnosti u Sarajevu , biti još puno više nego sada. Urbana umjetnost je sastavni dio svih velikih gradova I savremenih kultura. Također, moram I pomenuti svog prijatelja, dobrog, mladog I perspektivnog čovjeka; Benjamina Čengića, bez kojeg ovaj rad u ovakvom vremenskom roku, ne bi mogao biti moguć. Radili smo pet dana, od jutra do mraka, nekada I po 12 sati, sve kako bi stigli uraditi rad na zadani rok. Vremenski uslovi nisu bili naš saveznik, ali naša radna etika sigurno jeste. Pred Benjaminom je sigurno svijetla budućnost, a grad Sarajevo može biti sretno što ga ima.

Za kraj, jos par riječi.

Moram istaći neizmjernu zahvlanost Bogu, Kosmosu, na prelijepim prilikama, koje neprestano dolaze u moj život. Vrlo često pomislim da sanjam I da bih se ubrzo mogao probuditi. Ipak, oko nas se nalaze I vrlo tamne I zle energije, kojih moramo biti svjesni. Puno je nepravde na ovom svijetu. Jedna od posljednih je ubistvo Georg Floyd-a. George je bio Afroamerikanac, kojeg je američka policija usmrtila korištenjem brutalne sile, za koju nisu imali nijedno opravdanje. Očito je da se radi o rasizmu. U našem društvu nepravde se dešavaju skoro svaki dan. Posljednja od afera, pod nazivom “Srebrena malina“, jako dobro pokazuje, između ostalog, očit nedostatak moralnog kompasa, vladajućih ljudi ove države. Moramo se probudit, pod hitno! Nama je potrebna nova energija, mladi ljudi sa zdravom vizijom budućnosti, neopterećeni nacionalističkim narativima. Moramo raditi na širenju svijesti, svi zajedno, ukoliko želimo zdravo biračko tijelo, koje će u konačnici donijeti bolju budućnost I bolji život za sve nas. Moram biti iskren I reći da nisam optimista po pitanju individualnih sposobnosti da mijenjamo svijet. Mislim da naš fokus treba da bude skromniji, ali puno konkretniji, a tiče se rada na sebi I fokusu na mijenjanju svoje lokalne zajednice. Citirat ću jednog Hinduističkog monaha, koji kaže: “Vaš najveći doprinos čovječanstvu je vaše lično samoostvarenje I prosvjetljenje. Dok uzdižete sebe, vi uzdižete I sve oko vas“. Uvijek govoriti istinu, pomagati onima koji imaju manje od nas, svakodnevno unositi novo znanje, živjeti častan I dostojanstven život, truditi se činiti dobro, svaki dan. To su mali koraci, koji su u konačnici, po meni, prvi preduslov za postavljanje temelja za bolji I pravedniji život na Zemlji.

Hvala svima, po ko zna koji put, koji pratite moj rad.

One love!

“Treća plemenita istina “ – Rikardo Druškić 2020

Budina učenja o četiri plemenite istine su često poređena sa doktorom koji dijagnosticira bolest i prepisuje lijek.

Pomozi.ba

Danas je izložbu posjetio i ambasador EU Johann Sattler. Akcija za “Pomozi.ba” će trajati još neko vrijeme.  

Persona – Rikardo Druškić 2020

Ideja za ovaj rad mi je došla nedavno. Vozio sam se u autu, a oko mene su prolazili ljudi, užurbano, svi sa maskama. Te maske su me podsjetile na “Persone“ od Junga.

Persona je metaforički rečeno maska koju stavljamo na sebe kada se nalazimo u društvu. Termin je oblikovao Karl Gust Jung. On kaže da u javnom prostoru čovjek prikazuje pretjeranu verziju sebe, sve kako bi ostavio impresiju na društvo u kojem se nalazi I bio prihvaćen. Kada smo sami, te maske više nisu tu, jer više nemamo koga da zadivimo. Jung također govori o maskama unutar profesija; npr. Od doktora se očekuje da se ponaša sa strpljenjem I empatijom. Svrha Persone je da ugasi sve primitive porive, nagone I osječaje koji su društveno neprihvatljivi. Svaka osoba u manjoj ili većoj mjeri je potčinjena “Personi“. Iz ličnog iskustva mogu da napišem da osoba koja se ne pridržava društveno nametnutih normi I ponašanja često se smatra devijantnom. Nepoštivanjem tih pravila dolazi do kazni, a to je vrlo često izabacivanjem iz grupe. Konkretno, u našem društvu, poželjnom se ne smatra osoba koja govori istinu. Za nju će često reći “budala“ ili “lud“, a zapravo osobe koje na glas govore to što misle, izazivaju osjećaj nesigurnosti kod drugih ljudi. Taj osjećaj proizilazi iz komformiza, koji se ogleda u tome da se većina ljudi druži sa istomišljenicima I odbacuju one koje imaju drugačije stavove od njih. Sada dolazimo do najvećeg problema “Persone“, koji Jung pronalazi u identifikaciji. Problem nastaje kada se osoba identificira sa svojom ulogom, toliko da zaboravi sav osjećaj za sebe I svoj bitak. Kada se to desi, šteta je več učinjena. Individua neće biti u mogućnosti da napravi razliku između sebe I svijeta u kojem živi. Rezultat prevelike identifikacije
sa društvenom ulogom je površna osoba, koja teži komformizmu I previše razmišlja o tome šta će drugi ljudi o njoj pomisliti. Takva osoba ce žrtvovati svoje želje radi želja drugih ljudi, ali ne radi dobra u sebi, vec zbog kukavičluka da se suprostavi I bori za sebe I svoja uvjerenja.
Corona virus nas je sve u vrlo neugodan položaj stavio. Kolektivni strah je sveprisutan, a teme vezane za virus se čine jedino relevantim temama u ovom trenutku. Ljudi su preplašeni. Izlazak je sveden na minimum, a kada se izađe, to je obavezno uz standardnu opremu, barem kod većine, rukavica i maski. Treba biti realan, a to je I Bill Gates nedavno rekao, da ovakav život kakav sada živimo, bez javnih okupljanja, bez socijalizacije, sa zaštitnom opremom, trajat će sve dok se ne pojavi vakcina kao lijek. Dakle, ovo stanje će potrajati, a zaštitna oprema je već postala društvena norma.

Ono sto mene zanima, u okviru ove teme, šta se dešava sa Personom, onog trenutka kada stavimo masku u svom materijalnom obliku? Da li će ovaj period postaviti neke nove društveno prihvatljive norme ponašanja I koje će to biti?

Kao I do svih saznanja do kojih sam dolazio , I odgovor na ovo pitanje sam tražio u sebi. Mislim da stavljanjem maske u fizičkom obliku, Persona nestaje. Maska nam daje jednu vrstu zaštite, gdje svoj identitet sakrivamo, a iz toga I proizilazi nestanak Persone- želje da druge ljude zadivimo. Također, mislim da na kolektivnom nivou u nama je vrlo izražen instikt za preživljavanjem, koji je uzrok preranog susretanja za smrću (Corona; virus koji ubija
čovječanstvo, a za koji još uvijek nema lijeka) najvećeg dijela stanovništva. To će rezultirati puno iskrenijim I nježnijim ponašanjem ljudi. Koliko svako od nas drugačije se nosio sa problemom koji nas je zadesio, vjerujem da se već sada mogu povući kolektivni, bihevijoralni zaključci. Mislim, a u neku ruku osjetim I vidim, da se ljudi sa puno više pažnje, razumijevanja, ljubavi I empatije ponašaju jedni prema drugima. U korijenu svega, mislim da je strah od smrti. Strah da ne izgubimo najdraže, se kroz podsvijest manifestira do svijesti u obliku potrebe za iskazivanjem ljubavi. Iz te ljubavi, nadam se, će proizaći I povratak čovječanstva ka duhovnoj dimenziji, tj. Ponovnom sjedinjenu s Bogom, koji se nalazi u srži svake ljubavi. To će biti prilika da gradimo društvo na, za mene, boljim, čvršćim vrijednostima od onih u kojima smo živjeli. Mislim da u takvom društvu, u kojem će se ljudi povezivati duhovno, a ne materijalno, ljudi će imati manje potrebe da zadive jedni druge. Bit ćemo svjedoci iskrenijih odnosa, koji će rezultirati sa više ljubavi na planeti Zemlji. Dalje, mislim da u takvom stanju kolektivne svijesti, naš odnos prema prirodi bi se drastično promjenio. Shvatili bi da je naša uloga u ovom svijetu puno manja nego što smo je do sada smatrali, a to bi rezultiralo boljim razumijevanjem naše kosmičke svrhe. Sve to bi manifestiralo se kroz osjećaj sinergije I mogučnosti da gradimo bolji svijet, za sve nas. Priznajem, da je ovo jedan utopistički pristup situaciji. Posljedice ove pandemije za mnoge ce biti pogubne, to je već sada jasno. Na nama svima, je velika odgovornost da pomažemo onima u nevolji. Ipak, u svom mraku, ja želim da vidim I nadu za bolje sutra.

Buđenje svijesti – buđenje iz izolacije

Pred kraj 2019. godine uradio sam seriju digitalnih kolaža, koju sam izložio preko Facebook i Instagram profila.To je bila zajednička akcija, interakcija između mene i Vas, dragih ljudi koji prate moj rad, u kojoj smo zajedno skupili preko 1330KM. Tada sam prvi put shvatio kako materijalizovati potencijal koji imam kroz velikih broj ljudi koji me prate na društvenim mrežama. Većina je jedva dočekala da se uključi. Oni koji nisu mogli da kupe rad, a htjeli su da pomognu, šerovali su post. Na kraju, ponavljam, smo svi zajedno, skupili jednu nimalo bezazlenu cifru, te novogodišnje praznike, onima kojima je to bilo najpotrebnije, učinili lagodnjim. Tada sam već imao u planu da to bude jedna vrsta novogodišnje tradicije – i ove godine imao u planu nešto slično ponoviti, samo na jednom većem nivou, gdje bih uključio i druge umjetnike i umjetnice. Nažalost, unutarnja potreba za realizacijom ovog projekta ove godine je došla ranije. Korona virus je probleme BH drustva povećao, čineći ih jos transparentnijim nego prije. Mi, nazalost, zivimo u državi gdje su ljudske potrebe često zanemarene. Veliki je broj nasih sugrađana I sugrađanki koji nemaju osnove uslove za život. Tim ljudima je potrebna pomoć, a ta pomoć je nasa moralna dužnost. Puno je dobrote u svakome od nas, samo zaneseni ličnim problemima, često se ne osvrćemo na druge, što nikako ne znači da smo loši. To je suština ove izložbe. Ona će, nadam se, probuditi dobrotu koja se nalazi u svakome od nas. Budenje svijesti! Svi smo mi prije svega ljudi, sakriveni ispod hiljade zidova samoodbrane, živimo u strahu, ali svima nama je potrebna, ljubav, pažnja I zaštita. Zato smatram, da osnovne promjene koje trebaju da se dese su one, rekao bih na ljudskom nivou: moramo biti bolji ljudi, prema sebi I prema drugima.

Balkan Traffik 2020

Ovo je moje drugo učešće na Balkan Traffik festivalu. Ove godine imamo digitalno izdanje festivala, zbog svima već poznatih razloga. Za Balkan Traffik 2020 sam naslikao svoj rad “Brake Free From The Collective Dream“. Pored mene, tu je još nekoliko umjetnika iz BiH. Izuzetno smatram važnim ne samo ovaj projekat, već i sve ostale koji se dešavaju sa vrijeme ove globalne krize. Drago mi je vidjeti kolege umjetnike koji rade s nikad više žara, rekao bih, ujedinjeni univerzalnim životnim vrijednostima, koje kroz medij umjetnosti iskazuju.

Live painting – “Galerija Brodac“

“Buđenje svijesti“ – Rikardo Druskic 2020

Jednosatni live iz dva dijela, u suradnji sa Galerijom Brodac, možete pogledati na linkovima ispod:
https://m.facebook.com/events/658375735003102?view=permalink&id=661538411353501
https://m.facebook.com/events/658375735003102?view=permalink&id=661558924684783

Was ist Walter?

Umjetnost u doba Korone

Moje se navike dolaskom Corona virusa nisu puno promjenile. Kao i do sad, najveći dio vremena provodim kući. To su mi uz igranje-gledanje fudbala (Željezničar) i odlaske u prirodu najljepši trenuci. Tada se mogu suštinski posvetiti sebi i razvijanju svojih ideja i interesovanja. Znam da je mnogima teško palo to što moramo biti zatvoreni u svojim domovima. Kolektivna panika se osjeti u zraku. Svake sekunde nas bombarduju sa novim, još lošijim, podacima o virusu, a kraj se ne nazire, naprotiv, može se sa popriličnom sigurnošću reći da je ovo tek početak pandemije. Ipak, u svom crnilu, ovo smatram idealnom prilikom da se zapitamo, kako na kolektivnom, tako i na individualnom nivou o životu kakav je bio prije i kakav treba da bude u budućnosti. Nisam siguran koliko je citat španjolske doktorice, koja pominje platu Kristijana Ronalda, u konktextu nonsensa njegove važnosti za covječanstvo tačan, ali mislim da jasno pokazuje pogrešan sistem vrijednosti koje je kapitalizam nametnuo. Ovo vrijeme možemo iskoristiti za povratak sebi, jer mislim da se savremeni čovjek od svega udaljio, ali najviše od sebe. Čovjek koji uživa u samoći nikada nije sam. Svi važni, životni odgovori koji nas zanimaju, nalaze se u nama. Savremeni život je prebrz, čovjek nema prostora da stane i pogleda unutra. Ovo smatram idealnom prilikom da individualnim radom dignemo kolektivnu svijest na viši nivo. Potres u Zagrebu je tragičan, ali pljesak podrške u Beogradu za Zagrebčane i Hrvatsku budi nadu. Poetično je, kako sam neki dan negdje pročitao, da je Zemlja prodisala, onog trenutka kada se Corona virus pojavio. Svi smo povezani; ljudi, żivotinje, priroda, kamenje, svemir. Ne mogu da ne vidim i ulogu nas, ljudi, u ovom svemu. Kada pogledam kako se odnosimo prema prirodi, jedni prema drugima i u konačnici prema sebi, mislim da je ovo realna kozmička kazna, iz koje ćemo, nadam se, izaći kao bolji ljudi i bolje čovječanstvo.

Sarajevski umjetnik Rikardo Druškić: U bh. društvu vladaju letargija i pasivnost

Sarajevski umjetnik Rikardo Druškić je prije nekoliko dana predstavio oslikanu repliku jedrilice u Historijskom muzeju u Sarajevu. Živimo li u letargičnom društvu, imamo li želje za promjene i koliko se zapravo pridaje pažnja umjetnosti i historiji komentarisao je za portal Klix.ba.

Svoj pečat ostavio je na svim stranama svijeta, počevši od rodnog Sarajeva, preko Berlina, Brisela, Beča, dalekog New Yorka, Los Angelesa, Taipeija… Osim toga, višestruki je dobitnik međunarodnih priznanja. Sve je počelo 2013. godine kada je njegov rad stigao do finala projekta “Art Revolution Competition” koji se održava svake godine u Taipeiju. Mladi umjetnik nam u početku razgovora objašnjava kako je tada počeo ozbiljnije promišljati o životu umjetnika, dok je u njemu rastao poriv za izražajem.

“Tada sam zapravo počeo ozbiljnije i više raditi. Danas mogu da kažem da sam jedan od najproduktivnijih slikara u državi. Slikam svaki dan, uporedo razvijajući različite stilove, a kroz sve to provlačim teme koje svakodnevno istražujem”, objašnjava nam.

Entuzijazam, ljubav i ambicija kao dobitna kombinacija za napredak kulture

Inspiracije mu, kaže, nikada ne manjka. Crpi je iz sebe i svog unutrašnjeg poriva za izražajem i kreiranjem novih duhovnih svjetova. Spoj truda, predanosti i rada, ali i same ljubavi prema umjetnosti pomogao mu je da se razvije i kao ličnost i kao umjetnik. Međutim, ono što mu donosi najviše radosti i zadovoljstva jeste činjenica da u osvrtima na svoj rad konstatno primjećuje napredak.

Povod našeg razgovora s mladim umjetnikom bio je projekt oslikavanja replike jedrilice u Historijskom muzeju u Sarajevu. Druškić kaže kako je cijela ova priča pokrenuta kako bi se Sarajevo obogatilo kulturnim dešavanjima uoči 6. aprila, Dana grada Sarajeva.

“Bila je to velika čast i odgovornost pa sam odmah nakon poziva za projekt počeo raditi. Okupio sam ljude koji dijele moj entuzijazam prema umjetnosti, ali i stavove i mišljenja glede mnogih životnih pitanja. Nastao je projekt ‘Buđenje grada’, što je sintagma izvučena iz mog ciklusa ‘Buđenje svijesti’, a koji u sebi ima tri dijela. Centralni dio je izložba ‘Was ist Walter?’ koja će se održati u Historijskom muzeju BiH”, priča Druškić.

Opisuje nam momenat kada je, prilikom dolaska na sastanak u muzeju, u uglu prostorije ugledao repliku jedrilice. Stajala je na podu, vidno oštećena i bez prozora. Koristili su je nacisti u Drugom svjetskom ratu. Poželio ju je presvući u novo ruho, a sam proces oslikavanja trajao je tri dana.

“U kontekstu izložbe ‘Was ist Walter?’ ona sada predstavlja moj odgovor na to pitanje. Reakcije su, kao i uvijek, podijeljene. Publika Historijskog muzeja je na društvenim mrežama projekt ocijenila kao uspješan, no bilo je i loših komentara. Većinom iz razloga što ljudi nisu odmah shvatili da je riječ o replici Jedrilice, a ne originalnom eksponatu”, objašnjava.

Dokle idu letargija, pasivnost i kolektivni fatalizam?

Spomen podijeljenih mišljenja o nekom umjetničkom projektu, kao i neshvaćanja poruke autora odvodi razgovor na već poznate tračnice. Nije nepoznata činjenica da bh. društvo ne obraća previše pažnje na umjetnost i historiju, a Druškić ističe kako smo svi svjesni činjenice da se unutar granica BiH u zraku već odavno osjeti zadah letargije.

“Kod nas narod, što je vrlo očito, nema ni želje ni volje da promijeni nešto. Nastao je kolektivni fatalizam, a izuzev malog broja, većinom mlađih ljudi, svi su vrlo pasivni”, tužno objašnjava i dodaje: “Recimo, u Francuskoj poskupi gorivo, nastane pokret ‘Žuti prsluci’ i cijeli Pariz dođe da protestuje. Bezbroj je takvih primjera, ljudi se širom Evrope bore, ne žele pristati na minimum. Šta je onda potrebno da mi, kao društvo, uradimo da bi se situacija u društvu promijenila?”, pita se.

Svjesni toga ili ne, živimo u najlošijim uslovima za život na cijelom kontinentu, ističe Druškić. Upravo zato nam je i potrebna izložba poput ove o Valteru, jer ona predstavlja ponovno buđenje duha koji je simbol odbrane od neprijatelja, u ovom slučaju političkog sistema koji nas godinama uništava. Neosporivo je da su ljudi na našim prostorima izrazito nezadovoljni, a tragedija svega ogleda se u tome što na takvu igru nastavljaju pristajati svaki dan.

“Iako je glavni grad, kako geografski, tako i po kulturnim i mnogim drugim dešavanjima, Sarajevo mnogo zaostaje za drugim gradovima u regionu, ali i Evropi. Međutim, postoje ljudi koji razmišljaju zdravo, rade kvalitetno, talentovani su i treba im dati priliku da rade. Oni su, zapravo, najbolji ambasadori države, jer se bave sportom, naukom i kulturom”, objašnjava, stavljajući akcenat na to da, ako se takvim ljudima pruže prilika i bolji uslovi, kvalitetni rezultati ne mogu izostati.

Umjetnošću i otvorenim stavovima treba kontrirati pogrešnim uvjerenjima koja živimo

Kako se onda oduprijeti talasu koji odnosi prave vrijednosti i vjerovanja? Druškić kaže kako se on protiv svega što ne odgovara njemu, a ni društvu, bori naoružan umjetnošću, željom za radom i s važnosti duhovnih vrijednosti. Svjestan je da živi u društvu gdje se promovišu pogrešne vrijednosti, poput onih materijalnih, gdje se djecu odgaja tako da odrastaju misleći da je najvažnije imati što skuplji mobitel i što bolji automobil. No, svjetlo u tami predstavlja mu činjenica da je okružen ljudima koji su izrazito osviješteni, bave se aktivizmom i duhovno se razvijaju.

“Prošlost je umnogome oblikovala naše društvo, smatram da smo previše okrenuti ka njoj. Naša je prošlost, pogotovo ova bliska, vrlo tragična. Umjesto da se okrenemo sadašnjosti i pokušamo izvući najbolje iz ovog momenta, svjedočimo tome da se svakodnevno provodi fašistička retorika političara koje je, naravno, odabrao narod. Što, opet, govori da im to ne smeta…”, objašnjava.

Živimo u velikoj zamci ega, kao čovječanstvo, kaže umjetnik. Ego opisuje kao onaj unutrašnji glas koji čovjeka tjera da razmišlja da postoji “ja” i neko drugi, zaraćene strane, konflikt, a suština je potpuno drugačija: “U nama svima je ista kozmička svijest. Nacionalizam je odličan primjer konstrukcije ega. ‘Moja nacija, država je bolja od tvoje’. Meni je nejasno da danas neko može tako razmišljati. Danas kad je znanje svima nadohvat ruke, postoje ljudi koji ne vole ljude koji nisu njihove nacije i vjere. Valjda je važno da li je neko dobar čovjek, a ne da li je Bošnjak, Hrvat ili Srbin…”.

O ovakvim bi se temama dalo pričati satima, govori nam. No, važno je nastaviti raditi, kako bismo što prije dočekali neke nove valove pozitivnih promjena. Apropo toga, Druškić kaže kako je planove za 2020. godinu zacrtao već krajem decembra.

“Želim se posvetiti formi murala, ali i putovati sa svojom umjetnošću. Svoju viziju svijeta želim dijeliti ne samo s ljudima iz naše države, već sa cijelim svijetom. Već početkom godine bio sam u Almunecaru u Španiji, a dobio sam i dvije ponude za internacionalne samostalne izložbe u Washingtonu i Krakowu. Vidjet ćemo šta će se desiti”, optimistično zaključuje, dodavši kako se raduje budućnosti, svakom novom platnu, muralu i novoj prilici da svoju državu i grad predstavi u što boljem svjetlu.